I opet će, po ne znam koji puta, krenuti rijeke lampiona za i u Vukovar. Titrat će plamičci naših upaljenih svijeća u stotinama tisuća zjenica: suznih, bolnih, ravnodušnih, osvetničkih… Čut ćemo govore, vidjeti protokole, prisjetiti se imena istrgnutih povijesnom ždrijelu zaborava, prisjetiti se bezimenih, razasutih plijenom đavoljeg pira. Hrvatski Spartanci! Vukovarski Termopili!
I redom će krenuti boli i patnjom protkan kaleidoskop domovinskog stradanja. Neki će ostati u Domovinskom ratu, drugi doći i do Prvog i Drugog svjetskog. Neki, poviješću potaknuti, do sudbonosnih bitaka sigetskih, krbavskih…
A ja bih ovim recima danas htio doći do savjesti ljudi koji podigoše spomenik aere perennius, koji ostaviše Vukovar većim od Vukovara, koji na ruševinama Vukovara udariše temelje Domovine.
A velikane te naše vukovarske epopeje Providnost je, doduše, poslala i dala im priliku besmrtnosti, ali tek njihov odgovor, stav i žrtva stvoriše od njih legende i uzore. U trenutku podivljalog Zla stadoše mu na put ljudi savjesti. Pravda protiv nepravde, ljubav protiv mržnje, hrabrost protiv straha, altruizam protiv egoizma, žrtva protiv konformizma… toliko dobroga u nas, u naše savjesti Bogom ucijepljenog nasuprot tolikih lica Zloga. Velikani su naši i kroz vukovarski poraz (kakvog li paradoksa!) izvojevali blistavi izvor pobjedničkog nadahnuća. Tako Bog piše povijest kroz savjesti!
A mi?
Stavljamo li se na raspolaganje istini koja odzvanja našom savješću? Je li nam Bog na prva tri mjesta? Ja sam Gospodin… Ne izusti… Spomeni se da svetkuješ…
Poštujem li roditelje koji mi omogućiše obitelj, školu? Ne ubijam li lažju, neodgovornošću, nepažnjom? Ne odabirem li put nepravde, straha, egoizma i konformizma svaki puta kada ne poslušam glas savjesti koji ne prestaje opominjati, vikati, moliti.
Zovem sve nas da na spomen Vukovara, toga grandioznog ispita hrvatske savjesti, svaki od nas zaviri u svoje „Vukovare“, svoje dnevne bojišnice i ratove!
Smiluj nam se Gospodine!