LiDraNo 2021.

Vremena su svakakva samo ne normalna, škola nije daleko od vremena u kakvom se odvija, a o ljudima ovaj puta nećemo, naravno, osim o našim učenicima koji su (i) ove godine predstavljali Školu na Županijskoj smotri. Specifične okolnosti zahtijevale su da se LiDraNo održi online, osim pojedinačnih scenskih nastupa. Tako su se naši literarci i novinari utaborili u prekrasnim prostorima naše knjižnice u prostorima Dijecezanskog muzeja.

Lucija, Lea i Antonio

Vremena su takva da se, pokazalo se, dosta o njemu pisalo i pričalo, kako u literarnom, tako u novinarskom izrazu. Naime, život u sjeni pandemije koronavirusa itekako je aktualna tema, medija svakodnevno, a, evo, učeničkih radova prigodno. O Maturantima u novom (ne)normalnom radijsku emisiju snimili su maturanti Lea Majski i Antonio Bebek, a koja je predložena za državnu razinu zadovoljivši povjerenstvo na svim profesionalnim razinama. O apsurdima hrvatskoga sustava kojemu je npr. preče otvoriti kladionice i kockarnice nego, recimo, knjižnice i restorane, i o tome kako na učenička pitanja uvijek odgovor zna onaj drugi, a ne onaj komu je pitanje postavljeno, pisala je Lucija Morvaj u osvrtu Zov sirena ili kako su bogovi presudili.

U literarnom izrazu, u izuzetno kvalitetnoj konkurenciji Školu su predstavljale dvije učenice, Noa Ana Blašković (2.b) pjesmom Utorak uvečer i Vanessa Vukušić (3.b) pismima naslovljenim Dubrovački Juda koja je pročitala iz sigurnosti doma svojega.

Luka Marjanović

Budući da ove godine natjecanje u skupnom scenskom izrazu uopće nije organiziran, organizirano je natjecanje u pojedinačnom izrazu u kojem je Školu predstavljao Luka Marjanović monologom prema tekstu Osamljeni čovjek u tingltangu.

Ponosni što su se naši učenici uspješno predstavili u svim lidranovskim kategorijama, što nam je radijska emisija predložena za državnu razinu, okrećemo se nekim novim i dosta bližim projektima kao što su Godina čitanja, književni susret s Julijanom Matanović te, posebno izazovan, Dan otvorenih vrata Škole. Do tada, ne preostaje vam drugo nego pročitati radove naših literaraca i novinara te pogledati nastup Luke Marjanovića.

Do čitanja! Duc in altum!

 

Noa Ana Blašković

Noa Ana Blašković, Utorak uvečer

Rosinja obmanjuje travke što na koritu
rastu.
Magla hodi u zagrljaje
svima koji joj šire ruke.
A ja domu,
osvijetljene poput bistra sna,
puteljke pratim.

 

Vanessa Vukušić, Dubrovački Juda

15. ožujka

Veleštovani komorniče Tomasso,

Već mjesec dana lutam ulicama Dubrovačke Republike, pokušavajući privući što manje pažnje na sebe. Iako mi je hrvatski materinji, godine službe u Mletačkoj Republici učiniše svoje. Znano Vam je kako sam ovdje poslan prema nalogu Federica Cornara, jednog od najuglednijih venecijanskih aristokrata, kako bih saznao potrebne informacije za pohod na Dubrovnik. Budući da odrastoh u Dubrovačkoj Republici, smatraše me najboljim za zadatak koji mi povjeri. Moja dužnost bijaše stopiti se s domaćim stanovništvom i saznati ima li kakvih naznaka pobune – ili, još bolje, slabljenja države.

Četvrti dan prije povratka u Veneciju jedan od mojih vojnika naču nekakve priče o neobičnu vjenčanju u Dubravi, malom zaselku uz Dubrovnik. Isprva tome ne pridavah nikakvu važnost, ali mi ptičice prišapnuše da će na vjenčanju prisustvovati svakojaka neljudska bića. Bijaše to kap zbog koje odlučih detaljnije istražiti tu Dubravu.

U Dubravu otiđoh sâm jer ne bijaše daleko od našeg boravišta – samo dva sata hoda, a i da ne privučemo nepotrebnu pažnju. Prije odlaska razradih sve moguće strategije i načine komunikacije. Situaciju ne uzeh olako jer se s vrazima ne igra!

  1. ožujka

Poštovani komorniče,

Po dolasku u Dubravu zatekoh se u praznoj šumi posred koje bijaše livadica. Na prvu ne bijaše ničega neuobičajena, osim što na panju nađoh krunu nakićenu zlatnim bršljanovim listićima. Vjerojatno ju ostavi neka ovdašnja djeva. Spremih ju kako bih je mogao pregledati kada se vratim u Veneciju. Daljnjom pretragom šume ništa više ne nađoh niti vidjeh, ali se istom ne vratih kući. Ona kruna bijaše dokaz da se nešto ovdje događa. Golubom dojavih ostalima da je sve u redu, ali da ostajem. Smjestih se potom na crniku s koje imadoh pogled na većinu šume, a pogotovo onu livadicu. Odbih spavati kako ne bih nešto propustio i – isplati se! Usred noći stotine krijesnica obasjaše livadu plešući na laticama cvijeća. Kada se izdovoljiše s cvijećem, poletješe oko stabala. Morah se skriti u krošnju kako ih ne bih preplašio. Jedna od njih divno letješe oko korijenja moga stabla, a onda, vijugajući se, dođe do najviših grana. Sada nas udaljavaše samo slabašna grana rijetka lišća. Pokušah uzimati što pliće dahove kako ne bih previše puhao u lišće, ali osjetih da ću se tako srušiti sa stabla. Brzo se prihvatih debla, ali svejedno padoh na tlo. Glavom udarih o isti onaj korijen oko kojeg se krijesnica čas prije vrtješe i izgubih svijest.

Probudih se čim osjetih zrake sunca. Žestoka bol u glavi još bijaše prisutna, ali je, za razliku onoga što vidjeh, bila milina. Ležah na istom onom mjestu na koje padoh, ali se ne mogoh micati od bolova. Sada gledah u oči, nos, kosu i krila onih istih krijesnica od jučer, zapravo – vila. Priče bijahu istinite i sada bijah uvjeren u to. Gledahu u mene bez znakova prijetnje, naprotiv, plesahu i smijahu se mojem jučerašnjem pothvatu. Ustručavah se postavljati pitanja ne znajući promatra li još nešto iz sjena šume, ali i zbog mog mletačkog naglaska. Kada bi znale tko sam, možda bi me ponovno objesile na stablo. Stoga odlučih strpljivo šutjeti i promatrati. Šuma u zoru bijaše sjajnija nego ikada.

  1. ožujka

Dragi Tomasso,

Šumska bića dobro me prihvatila i ne obazirahu se na moj naglasak. Vile se umalo ne razbješaše kad se pojaviše neka čudna, dlakava i bučna stvorenja s kopitima i malim rogovima. U trenutku pomislih da mi je bolje bježati, ali, na moju sreću, ne bijahu zlonamjerna. Po njihovim svađama saznah njihova, također, neobična imena: Divjak i Stojna, Vuk i Gorštak. Sasvim neobična družina! U Papino ime skoro izvrših egzorcizam na jednom od njih koji me pokuša pojesti, Vuk Satir, koliko me sjećanje služi. Osim vila i tijeh satira često dolažahu i pastiri i pastirice koji bi pričali o onome zbog čega i dođoh – vjenčanju. Po njihovim riječima za dva dana, na Svetoga Vlaha vjenčat će se najljepši pastir i najljepša pastirica, u slavu slobodne Republike. Iako se stvorenja pa i pastiri vrlo dobro brinuli o meni, osjećah da ovo ne smijem dopustiti. Posjetih, stoga, selo na rubu šume u kojemu življahu zaručnici Miljenko i Dubravka. U samom njihovu pogledu vidjeh LJUBAV koju mi srce odbijaše uništiti, no razum i dužnost govorahu drugačije! Ne dopustih da me osjećaji zaslijepe. U selu potražih starca Grdana za koga govorahu da želi Miljenku oteti Dubravku, da je rad toga i sudce potkupio. Odmah sklopismo dogovor – ja ću mu osigurati Dubravku, a on meni otkriti slabosti Republike. On vam je na visoku položaju, a priča se da niti muha nije mogla proletjeti bez njegova znanja.

  1. ožujka 1633.

Komorniče,

Pir ne poče kako planirahu domaći. Umjesto Miljenka, Dubravku pred oltar izvede stari Grdan, po dogovoru. Napetost se mogaše rezati nožem. I sam bijah razočaran ovakvim ishodom, no ovako se činjaše najbolje za Mletačku Republiku. No neki vrag ne dade mira. Taman da Grdan i Dubravka razmijene zavjete, kad li se zemlja zatrese i crkva se umalo uruši. Vile i satiri bježahu prema izlazu kad, nu, potres stao uprav kad se na vratima pojavi Miljenko. Svi to umah shvatiše kao znak samog boga Lera te protjeraše Grdana iz Dubrave. Imadoh zadovoljstvo baciti na njega grumen zemlje dok je bježao.

Što se mene tiče, odlučih po prvi puta slijediti srce i ostati u svojoj domovini. Žao mi na neobavljenoj misiji, ali istovremeno i nije. Sljedeći put kada se sretnemo na obalama Republike – nećemo biti saveznici.

Vittorio Alioni, odnosno, Mihajlo Uroš