Svega godinu dana od osnivanja Požeške biskupije, prigodom posvete crkve svetoga Lovre (1998.), u glavni oltar ugrađena je relikvija blaženoga Alojzija Stepinca kao drugog zaštitnika crkve i Biskupije. On koji je najsvjetliji lik Crkve u Hrvata „stigao“ je u Požešku biskupiju. Postoje mnogi njegovi životopisi, ali ovaj tekst nije tako zamišljen.
Razmišljanje o Stepincu, toliko voljenom, a u isto vrijeme osporavanom svecu započinjem citatom našeg vrlog i dragog govornika: „U svetom (de facto!) blaženiku (de iure!), kardinalu i mučeniku tražiti nadahnuća za odgovore koji traže velike i veće žrtve i ne povode se za kratkotrajnim sjajem prolaznih površnosti!“
Razumijemo li uopće što je svetost? Kome je namijenjena? Kako da u svecima tražimo nadahnuća za odgovore kada se i onako čini da su sveci neki posebni ljudi posebnih sposobnosti koji to mogu? Kako im uspijeva?
Znamo iz svjedočanstva župnika Huzeka da je u Stepinčevu životu krunica bila prisutna još od kolijevke. On svjedoči kako je prilikom obilaska obitelji Stepinac u blaženikovoj kolijevci ugledao rastegnutu krunicu te je u tom trenutku rekao njegovoj majci Barbari: „Kak ne bi Lojzek postal svetac kad već sada moli krunicu!“
Krunicu? Što će s njom? Ne pretjeruju li roditelji kada djeci već od malih nogu „nameću“ molitvu i brojna pravila?
Čini se da ponekad želimo toliko slobode da su nam često draži i bliži „razmetni sinovi“ (i kćeri) koji žele biti slobodni i nesputani. Tek kada nas nesretne „od slobode“ dotakne Božje milosrđe, potpuno promijeni i naš život postane život ZA i SA KRISTOM otkrijemo da se svecem ne rađa nego da se svecem postaje.
Zašto je tomu tako? Znači li to da su Bogu vrjednija spektakularna obraćenja nego „obična svetost“ u svakodnevici? Sveti Augustin čuo je u molitvi Via viatores quaerit. I doista Put traži putnike, a Put je Isus i on u našem životu, koji ima uspone i padove, čini da naše svakodnevno obraćanje bude naš put ka svetosti.
Ne moramo se valjati u blatu sa svinjama, uživati u svim ”blagodatima” sekulariziranog svijeta da bismo bili sretni i nesputani, trčati za kratkotrajnim sjajem prolaznih površnosti…
Duboko vjerujem da je Kardinalov „mali put“ (kako ga je zvala Mala Terezija) svakodnevnog hoda s Gospodinom, kojim je kročio kao peto od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare r. Penić, uz molitvu, obavljanje svojih redovitih obveza, a svjestan Očeve ljubavi doveo do toga da na montiranom procesu komunističkih vlasti protiv njega i Crkve Božje može mirno svjedočeći svoj identitet reći:
“Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego – jer mi je savjest čista – pripravan sam svaki čas i umrijeti.”
Zaključit ću ovo razmišljanje riječima biskupa Mije Gorskog koje je izrekao u homiliji u pripravi za ovogodišnje Stepinčevo:
„…osporavanje (kanonizacije) je donijelo zamah u proučavanju života blaženog Alojzija, u istraživanju povijesnih okolnosti, u raznim simpozijima koji su o njemu održani, u različitim susretima i ekumenskim dijalozima, u novim knjigama i filmovima. Na svjetlo dana izašla su nova svjedočanstva o njegovom zauzimanju za sve ljude, o njegovoj svetosti. Protivljenje koje smo u početku doživljavali s gorčinom u sebi, Bog je okrenuo u blagoslov.“
Neka i nama naša osobna protivljenja u školskoj i obiteljskoj svakodnevici Gospodin okrene na blagoslov!