U utorak i srijedu, 30. i 31. listopada, učenici Katoličke gimnazija s pravom javnosti u Požegi imali su priliku pogledati predstavu „U mojoj glavi“ koja je odigrana u Gradskom kazalištu u Požegi. Predstava je premijerno održana 15. rujna u kazalištu Mala scena u Zagrebu, a nastala je s ciljem povećanja svijesti mladih o opasnim mentalnim bolestima te poticanju na važnost mentalnog zdravlja.
Sniženo, depresivno raspoloženje, gubitak osjećaja zadovoljstva, gubitak snage i energije, javljanje osjećaja neodređenog straha, osjećaj krivnje, bezperspektivnosti, bezizglednosti, gubitak volje za životom, razmišljanja o samoubojstvu i pokušaji. Uz to nastupa promjena mišljenja, sna i apetita. – sve su to simptomi depresije. Kada se tomu doda osjećaj tjeskobe, ustrašenosti, straha sve do panike, napetost i unutrašnji nemir, dobijemo i anksioznost.
Depresija i anksioznost dvije su najbrže rastuće psihičke bolesti 21. stoljeća. Očekuje se da će do 2020. godine depresija postati druga najčešća psihička bolest. Depresija i anksioznost najčešće pogađaju osobe u adolescentnoj dobi, kada imaju osjećaj da je pritisak okoline na njih najveći.
Tom temom su se u predstavi „U mojoj glavi“ pozabavili glumci Teatra Tirena Andrej Kopčok koji je utjelovio lik Borne koji jednostavnim oblačenjem kaputa preko svoje odjeće postaje Depresija i Marijana Matoković koja je utjelovila Vanju koja je presvlačenjem postala Anksioznost.
Borna i Vanja uspješni su u onom što rade dok ih ne počnu ometati ovi psihički poremećaji. Bornu anksioznost, a Vanju depresija. Postaju umorni, vide samo svoje neuspjehe, svakodnevica ih guši, boje se reakcija svojih roditelja, teško im je, osjećaju se sami, imaju osjećaj težine u prsima, ne mogu disati… Kada vidi da ne može dalje, Borna se za pomoć obrati svojim roditeljima. Oni mu pomognu koliko mogu, savjetuju mu da ode kod psihologa. Psiholog mu daje savjete kako da se ponaša kada dobije napad panike i njegova anksioznost se polako liječi. Vanja pak ne želi razgovarati o tome sa svojim roditeljima jer ih ne želi opterećivati, a u druge ljude nema dovoljno povjerenja da im se obrati. Ona na kraju predstave podliježe depresiji i počinjava samoubojstvo.
Nakon zasluženog pljeska glumci se još jednom vraćaju na pozornicu da bi izrekli poantu predstave i upozorili i pozvali srednjoškolce da se obrate roditeljima ili nekim drugim osobama od povjerenja ako primijete bilo kakve slične simptome.
Ovakva tematika je osjetljiva zbog toga što se ovakvi poremećaji ne manifestiraju kod svakoga jednako. Tema je ozbiljna i potrebno je o njoj promišljati upravo zbog toga što su mladi u adolescentskoj dobi nepovjerljivi i nisu uvijek sigurni komu se mogu obratiti pa se najčešće ne obrate nikome. Vjerujem da je ovakve bolesti uvijek najbolje probati riješiti u krugu obitelji, a ako to ne uspije, tek onda treba pristupiti stručnim službama koje mogu dati savjete kako se nositi s depresijom i anksioznošću – bolestima 21. stoljeća.