Uoči Dana sjećanja na žrtvu Vukovara

Željko Sabol, Kad izgovorim tvoje ime

 

Kad izgovorim tvoje ime: HRVATSKA

preda mnom je lice onog koji se podrijetla svoga odrekao

pa ostaje sam na putu, zatravljen pred ponorima

ne sjeća se svojih mrtvih, onih što su sve iskusili

nevjeru i omču, kajanje i prijetnju

i slijedi slijepo sunce što se zorom diže

nad tvoje gluhe uvale, nad tvoje prazne kolijevke

nikada u tvome srcu nije bilo toliko nesreće

nikada u tvome tijelu

nije bilo toliko metaka

nikada u tvojim snovima nije bilo manje ljubavi

za prah iz koga iznikosmo i koji će nas jednom natrag pozvati.

Kad izgovorim tvoje ime: HRVATSKA

tu čudnu riječ što stoljećima sam je samo sricao

i pođem bosonog kroz tvoje šume, hridi, šikarje

kuće bez ljudi, posjed bez gospodara

sakrivat ću se kao uhoda

i mahovinu naći da me ne bi korak odao

pred došljacima koji sretni u pijanstvu

ne žele ništa znati, ništa čuti, ništa vidjeti

i kada trijezni budu neće se zapitati

odakle teku tvoje rijeke i u koji se ocean slijevaju

još samo jednom javit ću se glasom i znati da je prošao moj vijek.

Kad izgovorim tvoje ime: HRVATSKA

umjesto bajke preda mnom se prostire pustinja

strah i varka, ili smijeh u vječnom zaboravu

napustiti ću gradove i živjeti gdje nema ljudske stope

domahujući konjanicima koji silaze sa vrha planine

govor njihov, sastavljen od zapovijesti, ne mogu razumjeti

mi ostajemo oči u oči i uvijek ćemo tako ostati

jer molitva i kletva jednako su teške

a vrijeme prije sna i vrijeme kad se gube prijatelji

već je tako blizu da me topot taj zaglušuje

ja sadih stabla, a oni nose crne sjekire

i traže mjesta na kojima je bila zapisana

istina o zemlji gdje ni cvijeće više rasti ne može.

Kad izgovorim tvoje ime: HRVATSKA

grane se uznemire i zmija pojavi iz mojih njedara

za ugriz pravi čas, svi tragovi su već u prašini

a gorka kap na ovoj usni dovoljna je da me omami

ja te prizivam, i otkrivam u nedaćama

koje me okružuju, pretvarajući čitav svijet u sjenu

tvoga lika, sazdanog od kamena i soli

hladnoća je već tolika da se naše ruke jedva pokreću

u očima bez sjaja naziremo strane svijeta

a ja ne znam kamo da se vratim

jer što je jučer bilo danas više nema važnosti

na ovom otoku gdje u nekom zaklonu nas čeka

posljednji dio zakopanog blaga: SRETNA HRVATSKA.