U trajnom pokušaju povratku izvorne, ali izgubljene čovjekove naravi korizmu doživljavam kao spasonosni lijek svojih lutanja, pokušaja i traganja za onim što duboko u sebi osjećam dobrim, čistim i pravednim.
U zrelijem razdoblju života, kada polako saldiram životni put (barem onaj profesionalni!), sve češće se ulovim u starim promišljanjima i novim spoznajama. Mnoštvo je to susreta s riječima napisanima i izrečenima, mislima koje otvaraju nove perspektive starih težnji i nadanja, a posebno ljudima koji me obogaćuju svojim davanjima.
Kakav li je blagoslov imati na svojoj životnoj stazi neizbrojive ljudske talente u suputnicima i supatnicima s kojima dijelim ove zemne staze i u kojima prepoznajem (sve više!) blagoslov našeg Spasitelja.
Zahvaljujem Bogu na darovanom čovještvu kojega svakodnevno sve više otkrivam zanemarujući periferne sitnice i uranjajući u taj sveprisutni, u svakom postojeći boj između onoga što doista jesmo i onoga što nam varljiva vanjština u površnim gledanjima nudi.
Preplavljen korizmenim osjećajima meditacija, tekstova, obreda i cijeloga crkvenog arsenala, stoljetnim iskustvom sakupljena, želim vidjeti i shvatiti, a onda i poštovati tu neprocjenjivost svake osobnosti za koju moj Isus umire na križu želeći je spasiti.
Želim da mi pepeo kao odraz stvaranja i propadanja bude opomenom, putokazom i smjernicom prema onome što je vječno, neuništivo i jedino vrijedno, a osigurano Njegovim izgaranjem u ljubavi, na križu.
Kako nas Bog dramatskim, gotovo scenskim paradoksima, pomalo, baš kao svoju ljubljenu djecu poziva na svetost, a onda i na vječnost! Ljubav prema Bogu, samome sebi i braći ljudima suprotstavljena svim čudima palog čovještva! Ludost križa!
Molim Te, Isuse, izranjeni, izbičevani, ismijani i usmrćeni da mi otvoriš oči uma i srca da Tvojim očima sagledam i uvidim muku svoju i muku ljudi koji me okružuju te spoznajući osloboditeljsku poruku patnje zajedno s Pavlom mogu usklinuti: Staro uminu, novo, gle, nasta!