Svake školske godine, prije samog početka, uvijek isto pitanje i mudrovanje – kako ćemo sa satima prvoga školskog/nastavnog dana?
Valjda odmoreni godišnjim odmorom i uljuljani „labavom“ strukturom raspusnih dana, a pretovareni genetikom našega narodnog genija, teško ulazimo u djelatno, profesionalno, (kako-tako) plaćeno razdoblje godine.
Zaboravljamo, a govorim o onima koji moraju svjedočiti primjerom (i neka se to ne smatra zadatkom samo odraslih!) da nam je svaki, pa i najneznatniji, dan darovan kao mogućnost koju o(ne)mogućujemo našim cjelodnevnim da/ne izborima, počevši od buđenja.
Kako se poigravamo sa satima dana, kao pravi gameri, tako proigravamo dane, a onda se to počinje (eto ti početka!) poigravati tjednima, mjesecima, a nekima, nažalost, i godine postaju izgubljeni ulozi.
Kaže nam školski plan, temeljito pripremljen od nadležnih, iskusnih i pametnih institucija da nam na raspolaganju stoje 183 nastavna dana (38 tjedana), a onda počnu „mudrovanja“ ne manje iskusnih i pametnih koji kažu da nam treba 35 tjedana, toliko dana… A onda svim sudionicima našega cjelogodišnjeg školskog hoda – roditeljima, đacima i profesorima stiže (neke kao da zaskoče!) svibanj, pa lipanj… suze, popravci, nervoza…
Ako dnevno molimo „kruh naš svagdanji daj nam danas“, zar ne bi bilo pošteno da tom svagdanjem kruhu odgovorimo svagdanjim radom i odgovornošću? Zar ne bi bilo lijepo da tim svagdanjim radom (od početka) zahvalimo prije svega Gospodinu, onda onima koji nam pružiše radna mjesta i povjeriše svoju djecu, a na kraju i djeca da zahvale svojim roditeljima i ljudima koji brinu o njima?
Veni Sancte Spiritus! Od početka!