{"id":24057,"date":"2021-11-14T13:55:35","date_gmt":"2021-11-14T13:55:35","guid":{"rendered":"http:\/\/katolicka-gimnazija.hr\/?p=24057"},"modified":"2021-11-17T13:58:17","modified_gmt":"2021-11-17T13:58:17","slug":"slavonska-suma","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/katolicka-gimnazija.hr\/index.php\/2021\/11\/14\/slavonska-suma\/","title":{"rendered":"Slavonska \u0161uma"},"content":{"rendered":"

Bilo je svijeta prije nas, bit \u0107e ga, kakva-takva i nakon nas. Bilo je begova i aga, bit \u0107e i aga i begova, takav je svijet. Bilo je i vi\u0161e \u0161uma i \u017eivota u njoj prije nas, nadamo se da \u0107e, i zbog nas, i zbog na\u0161e djece i djece na\u0161e djece, sa\u010duvati se lijepe slavonske \u0161ume dovijeka vjekova.<\/p>\n

O da ste samo vidjelo koliko nam se obradovala, kako nas je raskriljenim rukama do\u010dekala, svojim plu\u0107ima udahnula na\u0161e krikove, smjehove i pjesmu. Kako nas je samo nosila na svojim rukama i le\u0111ima, kako nas je puna povjerenja pustila da joj se zavla\u010dimo u njedra, pod mi\u0161ice, da joj se ogledamo u oku i zamutimo joj pogled gorskoga oka, da joj se veremo po le\u0111ima dok ju srsi prolaze sve dok joj se nismo popeli na vrh glave, Iva\u010dke glave. \u0160uma-mati skoro do kraja razodjevena pitala se \u0161to je ranije ne posjetismo da se ne mora toliko stidjeti, da ne mora koljena naga oku nam skrivati, kao da ju ne volimo onakvu kakva jest \u2013 i odjevenu i razodjevenu. Nije se ljutila \u0161to joj haljinu izgazismo, \u0161to joj se velom poigrasmo, \u0161to joj kose raspletosmo, \u0161to joj med borama smijalicama blago tra\u017eismo i na\u0111osmo. Koji bi i posrnuo, o pot se njenu poskliznuo, a njoj bi se smijeh oteo i neko vrijeme med drve\u0107em skrivao dok ne bi i\u0161\u010deznuo. O taj je bio sretnik, ta s Majkom se sljubio, lice joj zagrlio, poljupcem se ustav\u0161i rastao.<\/p>\n

Iako nas ljubi, zvjerad je svoju ovaj put dublje u grudima skrila, napuhala obraze jesenje kojih se nismo usudili prehodati\u2026ovaj put.<\/p>\n

Mahala nam Mati pozrdav-pozivom s Papuka, da se doskora ondje sretnemo, da se do Zve\u010deva zagledamo s njenih zapadnih bedara\u2026 Dao Bog da se doskora vidimo, Majko-\u0161umo, Oko gorsko, Dlanu divni, Haljino svebojna, Glasu nje\u017eni, Grudi sigurne\u2026<\/p>\n

U.P.<\/p>\n

\"\"<\/a>Ili kako bi to zanatlija od pera izrekao:<\/p>\n

“Tko je jedanput bio u toj na\u0161oj drevnoj \u0161umi s onim divnim stabarjem, spravnim, \u010distim i visokim, kao da je saliveno, taj je ne mo\u017ee nikada zaboraviti. Tu se di\u017eu velebni hrastovi sa sivkastom korom, izrovanom ravnim brazdama, koje teku du\u017e cijelog 20 metara visokog debla sa sna\u017enom \u0161irokom kro\u0161njom, kojano ga je okrunila, kao stasitog junaka ku\u010dma. Ponosito se oni redaju jedan do drugoga, kao negda kr\u0161ni vojnici kraji\u0161ki, a iz cijele im prikaze \u010dita\u0161, da su orija\u0161i snagom, da prkose buri i munji, da su najja\u010di i najplemenitiji u svom carstvu i plemenu. A kad vjetri\u0107 gore zalahori, a tvrdo, glatko li\u0161\u0107e sad za\u0161ap\u0107e, sad za\u0161u\u0161ti i za\u0161umi, \u010dini ti se, da obijesne vile Slavonkinje sad popijevaju hitro neobuzdano kolo, sad tu\u017enim glasom spominju tuge i jade pro\u0161lih davnih vremena, \u2013 a sad ti se opet \u010dini, da \u010duje\u0161 nad sobom veli\u010danstveni \u017eubor crkvene glazbe, ili tu\u017enu, srcediraju\u0107u pjesmu nadgrobnicu\u2026 Gdje je tlo malo vla\u017enije, tu se podigo viti, svijetli jasen s bijelom, sitno izvezenom korom pone\u0161to vijugavog stabla, komu je na vr\u0161iki sjela prozirna kro\u0161nja, poput vela na licu krasotice. Kako koketno stoje, te znati\u017eeljno i nemirno uvis poziru, rekao bi, da su izabrane ljepotice onih oholih uko\u010denih vojnika\u2026<\/em><\/p>\n

Kad god sam po\u0161ao tom \u0161umom, svaki put sam ne\u0161to nova vidio, ne\u0161to nova nau\u010dio; nije ona crna, gluha, mrtva, kako no se izdaleka na obzorju crta i prikazuje, nego u njoj di\u0161e \u017eivot i svijet izvoran, naravan, gdje kao nigdje priroda uprav na o\u010digled stvara i ni\u0161ti, naga\u0111a i popravlja. Za onoga, koji prolazi njom bez srca i \u010duvstva, bez smisla za divnu mudrost prirode, ostat \u0107e ona dakako mrtvom \u0161umom, bolje reku\u0107i prostorom, drvljem obraslim; ali tko razumije sve one tajne glasove, koji o\u017eivljuju \u0161umski prostor, gdje se nje\u017ena pjesma mije\u0161a sa izumiru\u0107im vapajem, gdje tisu\u0107a raznih glasova i odjeka, sad sitnih i tankih, sad krupnih i dubokih, sad milih i ugodnih kao ikoja glazba, sad bolnih kao uzdah jadne matere, \u2013 taj \u0107e se smatrati nekako bli\u017eim sebi i svojima \u010duvstvima u tom polutamnom, velebnom prostoru.”<\/em><\/p>\n

Josp Kozarac, Slavonska \u0161uma<\/p>\n

Tko se po\u017eeli dokraja osladiti lirskom prozom Josipa Kozarca, Slavonca, \u0161umoljupca, to mo\u017ee nastaviti na sljede\u0107oj poveznici:<\/p>\n

Josip Kozarac, Slavonska \u0161uma<\/a><\/p>\n

Foto: Klara Pehal, 1.b i \u0160PD “Pegaz”<\/p>\n