{"id":6257,"date":"2016-07-18T13:02:05","date_gmt":"2016-07-18T13:02:05","guid":{"rendered":"http:\/\/katolicka-gimnazija.hr\/?p=6257"},"modified":"2018-12-28T14:17:50","modified_gmt":"2018-12-28T14:17:50","slug":"spokoj-vlasica","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/katolicka-gimnazija.hr\/index.php\/2016\/07\/18\/spokoj-vlasica\/","title":{"rendered":"Spokoj Vla\u0161i\u0107a"},"content":{"rendered":"

\"IMG_0797\"<\/a>SPOKOJ VLA\u0160I\u0106A<\/p>\n

Nakon nekoliko tjedana pomnog planiranja itinerara i visinsko-nizinskih priprema, jedan se dio mu\u0161kog dijela prosvjetnog tima na\u0161e \u0161kole, oja\u010dan eminentnom li\u010dno\u0161\u0107u klasi\u010dara iz novogradi\u0161ke gimnazije, gosp. Danijela Bedeni\u010di\u0107a, uputio na trodnevno asketsko-alpinisti\u010dko putovanje u srednju Bosnu. Ravnatelj Ivica Bedeni\u010di\u0107, organizator i voditelj puta prof. Frano Bari\u0161i\u0107 te skromni i nezahtjevni konzumenti ove duhovno-du\u0161evne i fizi\u010dke obnove, prof. \u0110akovi\u0107 i prof. Pauli\u0107, dobrovoljno su se odrekli komocije svojih domova i rodne Slavonije kako bi stekli iskustvo jednog svijeta o kojem se jo\u0161 krajem 19. st. malo znalo.<\/p>\n

\"IMG_0428\"<\/a>DAN PRVI<\/p>\n

Prva iskustva zemlje ju\u017eno od Save nakon prelaska same granice i nisu posebno upe\u010datljiva, osim da se 40 km autoceste vozite za 10 kuna. No, vrlo brzo tu rijetkost u Bosni ponosnoj zamjenjuje nepregledna vijugava cesta s kojom smo se na svom vozo\u010da\u0161\u0107u su\u017eivjeli. Voze\u0107i se i meditiraju\u0107i prolazili smo kraj nepreglednih \u0161uma i pa\u0161njaka, rijeka i rje\u010dica, tih vrlo \u010desto netaknutih prirodnih bogatstava za koja se, i nije za za\u010duditi se, otimaju ne samo sile ve\u0107 i velesile. Put nas je vodio uz tipi\u010dan eremitski kraj \u2013 kanjon rijeke Ugar koji se smatra najdubljim (500 m) u ovom dijelu Europe te smo, budu\u0107i da je bio petak, isposni\u010dki skromno blagovali pastrvu iz pre\u010diste rijeke Ugar i pokoju kri\u0161ku doma\u0107ega kravljega sira. Kako se polako spu\u0161tala no\u0107 nad dolinom rijeke Ugar, a podno planina Vla\u0161i\u0107 i Ran\u010da, mi smo se dugo uspinjali prema kona\u010di\u0161tu \u201ePougarska vila\u201c u jednom od napu\u0161tenih hrvatskih zaselaka na 1400 m nadmorske visine na planini Ran\u010da. Zahvaliv\u0161i Gospodinu pod otvorenim nebom, polako smo uranjali u spokoj Vla\u0161i\u0107a i Ran\u010de, mirjade i mirajde zvijezda i ples krijesnica na pjesmu cvr\u010daka.<\/p>\n

\"IMG_0479\"<\/a>JUTRO PRVO<\/p>\n

U svijetu u kojem vrijeme postaje relativno probudili smo se okrjepljeni svje\u017einom i vedrinom koju je i sam sveti Franjo blagoslivljao. I on se svojedobno povla\u010dio u osamu Asi\u0161kih klisura i dijelio mir sa \u017eivim svijetom planinskih livada i gustih \u0161uma. Nakon kratke okrjepe spustili smo se u kanjon rijeke Ugar gdje smo se osvje\u017eili u njenim brzacima u kojima je mo\u017eda i pastrvama bilo hladno, a kamoli ne nama. No, spremni smo bili i na tu \u017ertvu koja nam je doslovno ledila krv u \u017eilama. Je li nas kroz to vrijeme izme\u0111u drve\u0107a promatrao medo kojem smo se pri\u010dinjali kao lososi, ne znamo, no \u017eivog svijeta, osim ribljeg, nije bilo ni blizu.<\/p>\n

\"IMG_0631\"<\/a>Dan drugi<\/p>\n

Drugi smo dio dana, koji je i zahtijevao ve\u0107u predanost, proveli na nekih 1700 m u mjestu Babanovac, zimovali\u0161tu poznatom po Zimskim olimpijskim igrama koje su se 1984. odr\u017eale u Jugoslaviji, to\u010dnije BiH. Od ZOI-a tek tu\u017ene uspomene, zapu\u0161tene rampe za skija\u0161ke skokove koji su se upravo na ovome mjestu odr\u017eavali. Prilagodiv\u0161i se ne\u0161to ve\u0107oj visini, zaputili smo se do Hrvatskog planinarskog doma \u201ePaklarske stijene\u201c odakle smo se zaputili na na\u0161 Sion \u2013 na jedan od vrhova Vla\u0161i\u0107a. Nesvjesni svojih mogu\u0107nosti i snaga morali smo nadvladati sumnje i tjeskobe koje su nas isku\u0161avale tijekom ovoga uspona, no kao i svaki puta, Bog nagra\u0111uje one koji su ustrajni i predani njegovu cilju. Uspev\u0161i se na Vla\u0161ku gromilu<\/em>, jedan od vla\u0161i\u0107kih vrhova od 1900 m, pomolili smo se Onomu koji daje snagu te razvili zastavu \u0161kole prema horizontu na kojem su se nalazila hrvatska sela u Federaciji. Iako nije bilo vremena za kontemplaciju jer se i prebrzo spu\u0161tala no\u0107, a i prijetilo je nevrijeme, da su se i pastiri po\u010deli spu\u0161tati sa svojim stadima, uspjeli smo kojom fotografijom ovjekovje\u010diti ove trenutke. Pri povratku u duhu ekumenizma nismo smjeli odbiti Sarajevsko kod Zije koji je \u010duvar i doma\u0107in u planinarskom domu \u201eJusuf Pe\u010denkovi\u0107\u201c, a on je u svojoj poniznosti prihvatio na\u0161e suhomesnate proizvode od svinjetine, jer ionako ga gore na Vla\u0161i\u0107u osim dobroga Alaha nitko ne\u0107e ni vidjeti.<\/p>\n

\"IMG_0656\"<\/a>Ve\u010der druga<\/p>\n

Silaze\u0107i ve\u0107 nije bilo straha od poskoka, spu\u0161tala se ve\u010der, puhao je isto\u010dnjak, a i pratio nas Zijin cuka do samoga mjesta na\u0161ega uspona. Kako su planovi ljudski uvijek nakon planova Bo\u017ejih, tako nam on tu ve\u010der nije dao s Vla\u0161i\u0107a ve\u0107 smo silazak proslavili s dvadesetak bosanskih Hrvata koji su ispred Planinarskog doma \u201ePaklarske stijene\u201c slavili svoj povratak u domovinu \u2013 ve\u0107ina su iseljenici u europskim zemljama. Okru\u017eeni drugim dvama entitetima zbog kojih su se i morali iseliti s rodne grude, koja, usput re\u010deno, i nije toliko rodna koliko je ro\u0111ena, bili su izvan sebe kad su im se poput proroka koji silaze sa svete planine ukazali Hrvati, i to kakvi… Okupljeni oko vatre na kojem se \u017ertvovalo meso i ispijaju\u0107i napitke dobrodo\u0161lice, dugo u no\u0107 su s Vla\u0161i\u0107a odzvanjali hvalospjevi i pokoja nostalgi\u010dna tu\u017ebalica Hrvata katolika, a pjesmu i no\u0107 bi isprekidanim zavijanjima naru\u0161io tek pokoji tornjak, pasmina bosansko-hercegova\u010dko-hrvatskog planinskog pastirskog psa.<\/p>\n

\"IMG_0710\"<\/a>Dopodne drugo<\/p>\n

No\u0107u smo pregazili planinu Ran\u010du i pro\u0161li kroz hrvatsko mjesto Dobreti\u0107 na 1400 m.n.v. te se spustili u stari hrvatski kraljevski grad Jajce u kojem smo kona\u010di\u0161te na\u0161li tik do utoka Plive u Vrbas. Nakon fizi\u010dki zahtjevnog prethodnog dana, san nam nisu mogli naru\u0161iti ni lomljavina slapa rijeke Plive u Vrbas ni glas hod\u017ee koji je s minareta pjevao svoj ezan ve\u0107 u pet ujutro. Oda sna su nas ipak probudili glasovi brojnih turista i motori autobusa koji se nisu smjeli gasiti kako bi temperatura u autobusu ostala \u0161to ugodnija. Jutro je bilo vedro i vru\u0107e, Pliva se jo\u0161 uvijek ulijevala u Vrbas, a pogled nam je iz kona\u010di\u0161ta pucao u d\u017eamiju Esme sultanije. Skinuv\u0161i pra\u0161inu s planinarskih nogu i obukav\u0161i sve\u010danu odje\u0107u, zaputili smo se k franjeva\u010dkoj crkvi sv. Luke starim dijelom grada Jajca u kojem kao da je vrijem stalo u nekom neodre\u0111enom vremenu. Ono \u0161to je bilo ruinavo, osu\u0111eno je na samouru\u0161avanje, a ono \u0161to je jedino novo jesu spomenici poginulima ili kafi\u0107i oki\u0107eni plakatima koji najavljuju gostovanja nekih od najzvu\u010dnijih imena njihove estrade \u2013 D\u017eej, \u0160ehzudin \u010celali\u0107 Dudo, Mitar Miri\u0107, Nina Kosti\u0107, Keso i Aco, Nail Ba\u0161anovi\u0107, Ljiljana Bilbija, i planetarno popularni Baki B3. Mi smo laganim hodom, nakon uspona i silaska s Vla\u0161i\u0107a druga\u010dije nismo ni mogli, nastavili do franjeva\u010dkog samostana i crkve gdje smo prisustvovali espresso misnom slavlju \u2013 glavna \u017eupska misa u 30 min odslavljena od \u017eupnika i gvardijana koji se na toj istoj misi stigao i oprostiti od svoje \u017eupske zajednice. Nakon svr\u0161etka misnoga slavlja doma\u0107i su vjernici guraju\u0107i se prema izlazima u \u010du\u0111enju gledali petoricu nepoznatih kako skamenjeni jo\u0161 uvijek stoje gledaju\u0107i u prazan oltar i zajedno s \u010dasnom pjevaju\u0107i Sred te se pe\u0107ine<\/em> \u2013 a taman se upjevali.<\/p>\n

\"IMG_0741\"<\/a>Podne drugo<\/p>\n

\u0160utke smo mrmljaju\u0107i napustili \u017eupnu crkvu koja se slavila (!?) u sutreneskim prostorima preure\u0111enima za tu svrhu, jer je monumentalno zdanje jaja\u010dke franjeva\u010dke crkve u izgradnji i za pretpostaviti je da \u0107e takvo jo\u0161 neko vrijeme ostati. Provla\u010dili smo se kroz kordon vjernika koji su sada ve\u0107 \u017eivlje djelovali, ne znam, mo\u017eda zbog lijepoga dana, prijatelja s kojima su se sreli ili pak \u0161to su s tugom ispratili espresso \u017eupnika. Mi smo pak na\u0161 boravak u Jajcu proveli posjetom slavnom jaja\u010dkom slapu na rijeci Plivi na kojem se danas tako\u0111er organiziraju skokovi kao i u Mostaru te podzemnoj crkvi iz 14 st. koju je u granitnoj stijeni dao isklesati Hrvoje Vuk\u010di\u0107 Hrvatini\u0107. Putem smo pro\u017evakali prosje\u010dan burek koji nisu smotali niti Bosanci niti Bo\u0161njaci ve\u0107 jedna tre\u0107a manjina koja je i u nas poznata po pekarstvu, tako da smo u Jajcu ostali prikra\u0107eni i za taj luksuz. Vra\u0107aju\u0107i se do kona\u010di\u0161ta obalom rijeke Plive promatrali smo ogromne rije\u010dne pastrve koje je zabranjeno izlovljavati. Spominjem ovo jer je to jedan od rijetkih zakona koji je donesen da se za\u0161titi neko prirodno bogatstvo ove zemlje, ali i jedan od rijetkih zakona kojeg se ljudi pridr\u017eavaju.<\/p>\n

\"IMG_0774\"<\/a>Popodne tre\u0107e<\/p>\n

Posljednji smo dio dana svoga vozo\u010da\u0161\u0107a proveli u posjetu Jaja\u010dkim jezerima koja su omiljeno kupali\u0161te i samim Jaj\u010danima, ali i ljudima iz okolnih mjesta i gradova. Budu\u0107i da se ova umjetno stvorena jezera sa svojim kupali\u0161tima i restoranima nalaze uzvodno od grada Jajca, mo\u017eda je one pastrve jednostavno zabranjeno pecati iz skroz prakti\u010dnih, to\u010dnije zdravstveno-higijenskih razloga. Ondje smo pri\u0161li k jezeru i u, ponovno, ekumenskom ozra\u010dju, okru\u017eeni gostima arapskoga govornoga podru\u010dja, pojeli \u0107evape s lukom \u2013 pa nek se zna! Tom su prilikom sasvim prosje\u010dno veliku terasu uslu\u017eivala \u010dak petorica konobara, no, do izra\u017eaja je do\u0161la ona bosanska le\u017eernost i \u201e\u0111e, ba, gori?\u201c No, oni nisu znali koliko smo mi vi\u0161e \u017eedni nego gladni pa ni nisu imali pretjeranog razumijevanja za na\u0161e mahanje po terasi. Zanimljivo je koliko su pak strahopo\u0161tovanje imali prema strancima \u2013 njih ste mogli prepoznati po suprugama kojima su se vidjele samo o\u010di. Iako se radilo, sasvim slu\u010dajno, la\u017eem, sasvim namjerno, o restoranu hrvatskoga vlasnika, oni su bili uslu\u017eeni ekspresnije i s dubljim naklonom. Opet, ne znam je li to zbog ve\u0107eg (neopravdanog) straha ili dubljeg d\u017eepa. Dobiv\u0161i okrjepu brzo nas je pro\u0161la \u010dangrizavost, dobro, samo neke od nas, a pogotovo kad smo se zapitali kako \u0107e te go\u0161\u0107e ru\u010dati ako imaju samo prorez na o\u010dima. Jedno je vrijeme vladao potpuni tajac dok nam jedna od njih nije otkrila veliku misteriju \u2013 svaki je zalogaj zahtijevao podizanje fesa i pa\u017eljivo prino\u0161enje zalogaja ustima, njih nismo vidjeli. Ubrzo smo i mi dogotovili svoje porcije, dobili ra\u010dun ispisan rukom na bloki\u0107u s reklamom Sarajevskog piva, i zaputili se na izvor Plive \u2013 mjesto gdje voda izlazi iz planine. To sam mogao i za\u017emiriti i zamisliti, no dobro, barem mogu re\u0107i da sam vidio gdje se jedna rijeka ra\u0111a. Po povratku smo hodo\u010dastili sv. Ivi u Podmila\u010dju, okrijepili se i umili na njegovu izvoru te nastavili put prema komociji svojih domova i, naravno, sutradan svojoj \u0161koli koju smo dostojno proslavili na putovanju zvanom Spokoj Vla\u0161i\u0107a.<\/p>\n

Ugo Parampion<\/p>\n