Slovo Vukovarima

U toplini i miru svoje radne sobe sjedim i trebam napisati koje slovo o sjećanju na onaj studeni koji jesu ili nisu preživjeli naši sunarodnjaci 1991. u Škabrnjama i Vukovarima, nama, istina, nepoznati ljudi, ali naši i to nevini ljudi…

Toga 18.11. nije padala kiša, vidjeli smo na snimkama i fotografijama. Toga su dana padale maske. Toga su se dana mnogi raščovječili, odrekli svoga čovještva, svoje jednakosti s Bogom…a pristali uz Zvijer…ili Zver.

Topline i mira kao danas u mojoj radnoj sobi bilo nije. Mnogi ih do danas i nisu uspjeli pronaći pa sve ove godine lutaju u potrazi za mirom i spokojem, mirom s drugima, spokojem u sebi…

A spokoja neće biti ako nas uspiju uvjeriti da treba zaboraviti, ako dopustimo da nam stranac ispiše povijest svojom rukom i svojim pismom, ako nam Gospoda izjednače sa Zvijeri, ako nam ne maknu ruku s usana i očiju, ako nam djeci zatisnu prsne u uši da ih istina ne okrijepi…

Kao što je ne tako davno breme obrane bilo na leđima naših heroja, danas je to breme na nama roditeljima i učiteljima koji trebamo prenijeti istinu o svojoj povijesti i o svome jeziku, o svojoj književnosti i umjetnosti, o svojim kraljevima i svecima, o tim nebrojenim malim velikim ljudima, o epskom  junaštvu i nadljudskoj požrtvovnosti, o svjetskoj licemjernoj šutnji i relativizmu, o izdaji…

Jer tko će se zauzeti za nas ako nećemo mi sami? Tko će nam odgojiti djecu ako mi od njih dignemo ruke? Tko će nam obnoviti našu lijepu zemlju ako od nje odustanemo…

Tako proročki danas sijevaju riječi Ljudevita Gaja: Narod bez narodnosti jest tijelo bez kosti.

I kako ne bismo zatajili žrtvu Vukovara i Škabrnje, kao i tolikih hrvatskih gradova i sela, nastojat ćemo iz godine u godine, iz generacije u generaciju graditi civilizaciju ljubavi i ponosa koja takva može biti samo ako se ne zaboravi.

Dabogda

Dabogda ti bila laka zemlja Hrvata

na koju si sa svojima pošao i zapalio oganj da je sažeže.

Gledam te mrtva na ledini podno Velebita: glavu, noge, ruke;

bradu pred kojom je jučer klečala Marija preklinjući te:

krstom kojim se krstiš, slavom koju slaviš,

djetetom ako ga imaš, dušom ako je imaš,

majkom koja te rodila.

Dabogda ti u raju oprostili u koji si ih poslao.

Dabogda neslušao dovijeka nejaki glas koji te molio:

»nemoj mamu, čiko, nemoj mene, čiko«.

U Lici. U rujnu. U ratu devedeset i prve.

U Petrinji, Dalju, Ćelijama,

Na Sajmištu u Vukovaru….

Dabogda, čiko!

U zemlji Hrvata. Dabogda!

Ivan Tolj

Iz propovijedi kardinala Franje Kuharića: 

“Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre! To je Evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, pogaženom i poniženom narodu, ali to je Evanđelje zalog pobjede. To moraju biti naša načela. To moraju biti naši postupci, jer u protivnom i mi bismo bili žrtve Zmaja! Obraćenje, molitva i post su najmoćnija sredstva u borbi sa Zmajem! Ljubiti istinu, činiti dobro i vršiti pravednost, zakoni su Božjega svijeta u kojem nema mjesta Zmaju. A mi hoćemo takav svijet, svijet mira i slobode! Za takav mir mi molimo. Bog neka pobijedi Zmaja u svakoj duši i savjesti da ljudi budu ljudi mira, a ne rata!”

“Bogoljublje je nužno i čovjekoljublje, a čovjekoljublje je i rodoljublje! Stoga i naše rodoljublje ne smije biti otrovano ni kapljicom mržnje ili želje za osvetom.“Neka mi bude dopušteno ponoviti ono što sam govorio pred tisućama hodočasnika na blagdan Velike Gospe u Mariji Bistrici 1991. godine. Već je onda terorizam planuo u rat! Već se onda moglo predviđati nesreće, razaranja, smrt. Što sam poručio onda, ponovit ću sada: Bogoljublje je nužno i čovjekoljublje, a čovjekoljublje je i rodoljublje! Stoga i naše rodoljublje ne smije biti otrovano ni kapljicom mržnje ili želje za osvetom. Obrana slobode i mira je pravo i dužnost, ali uvijek u zakonitosti pravne države. Zato se ne smije ni protiv ljudske osobe, ni protiv njene imovine učiniti ništa što bi bilo izvan zakonite obrane i što bi bilo samo izraz mržnje i osvete! Stoga naše rodoljublje ne smije biti ni rasističko, ni imperijalističko, ni šovinističko. Naše je rodoljublje kršćansko.”

Sjećanje na razoreni Vukovar

“Bio je to Veliki Petak”, kažu, “jedan od mnogih,
za grad i njegove branitelje”.
Sjećanja.
Široko otvorenih očiju gledam.
Tražim stope tvoje u pepelištu,
u zamagljenom obzoru neba.
Slavonijo mog djetinjstva. Pazim kao da po ranama gazim,
grade na samrti.
Smrt s mrakom pod ruku ide.
Bole me tvoje rane, krvavi cvjetovi u polju niču,
razorene kuće crne od tuge, duboke, nebu okrenute.
Rane me bole djece tvoje ubijene,
križem neobilježene, prognane, ubijene,
na Mitnici, Ovčari, Sajmištu.
Rane me tvoje bole!
“Kako je bilo?”, kažu ovi što dođoše iz djetinjstva.
“Malo je preživjelih”, odgovoriše oni koji pamte.
Nikad dovoljno riječi u iskazu. Nikad dovoljno!
Noć kad umire grad,
noć kad umiru ljudi od metka, straha, gladi.

Nikako da svane.
I nakon svega ostaju grobovi,
jame, rane neprebolne, neobilježene,
crna zgarišta, svježi humci na ravnici.
Kuće gledaju, gledaju nijeme, šupljinom prozora.
Nebo pustile u dječje sobe, dnevne boravke, na srušene balkone.
A ukućani iz daljine, prognani, duhom lutaju djedovinom.
Grad je strpljivo čekao pamteći stope u pepelu.
Mrtve vode Dunavom promiču…
promiču, otiču, dotiču.

Jedino pragovi neporušeni,
ulazi krvlju obilježeni, travnjaci prkosom procvali,
čekaju povratnike. Pred njima branitelji,
hrabrošću u povijest upisani.
Oni koji su razorili gnijezda,
nisu ni mislili stanovati u njima!
A mi smo molili, svi su molili za nova jutra,
nova rađanja nakon svega, nakon svih sutona.
Sanjali smo povratak.
Razoreni zvonici u nebo propeti zvone, zvone, nečujno.
Nijemi svjedoci dok ne progovore.

Ni otišli nismo.
Grad je bio u nama i mi u njemu.
Daleki, a bliski. Napokon:
jedni će plakati nad grobovima,
a mlade će majke pjevat uspavanke.
“Hrvatska moja, rekoše da nisi,
a jesi ljepotom i djecom svojom velika!”
Gledam srušeni križ,
a iza njega nebo.

Vjerovali smo da će ponovno oživjeti grad,
ponovno će zazvoniti zvona rosnim cvijetom proljetnim.
Znali smo da će izrasti velik,
On i Domovina kad izraste srce njegovih branitelja,
kad izrastu iz oranica, nemira,
put svemira.

A onda i danas, žene i majke,
s očima crnim od tuge za nestalom djecom,
za muževima svojim, za mrtvima,
zasijanim na poljima smrti plaču.
Slijedili su ih pogledom dok su odlazili u nepovrat,
Za njima je ostala sloboda, domovina, trobojna duga
na obzoru.
Danas smo okrenuti nebu i sjećanju.

vlč. Slavko Vranjković