Prolazim gradom blještavim (u pojedinim dijelovima) od tisuća lampica i kuglica, zastajem tu i tamo pred lijepo dekoriranim adventskim vjenčićima, a mislima odlazim u vrijeme kada se i novogodišnja jelka krijumčarila za božićne ukrase pod budnim okom režimskih recenzenata. Sada, u slobodi (koju tako olako shvaćamo!) od javnog adventskog šušura jedva da zamjećujemo božićni sjaj.
Zato volim večeri i postzornička jutra gdje u sumraku (ili nagovještaju dana) prebirem i zamišljam tu davnu nazaretsko-betlehemsku scenu, putnike i magarčiće, šutljive očeve i brižne majke, kolone i redove koji čekaju registraciju stanovništva… Nihil novi sub sole.
U dogorjelim svijećama adventskih vjenčića polako prosjajuju tihi i mirni plamičaci „dušica“ (gotovo zaboravljenih ukrasa podno božićnih drvca) u cijelom spektru boja i sjena prelamajući se na ulju ponad vode u prozirnim čašama. Ta mirna plutajuća svjetlila odmalena su mi bila simbolom božićnog ugođaja. Smirujuće svjetlo koje tjera na meditaciju, sanjarenje, igru te spoznaju o vremenitosti tako slikovito predočenoj u ulju koje svjetleći iščezava ostavljajući tek mrlje na vodenoj podlozi.
Mogu zamisliti vlastiti život koji, crpeći ulje života, isijavajući (nadam se!) svjetlost i toplinu za trajanja nestaje u darovanom vremenu da bi se spojio s onim sitnim, zagubljenim plamičakom (vjerojatno zublje!) betlehemske štalice.
Kakve nam je mogućnosti to Djetešce stvorilo i ponudilo!
Kako nam je ponizno i nenametljivo, s dječjim osmijehom i otvorenošću pružilo ruku!
Dođi, uzmi me na ruku, stavi u srce i hodaj, čovječe! Bog ti je postao bratom od krvi i mesa!
Kojeg li čuda u mračnim i nesigurnim putima Marije i Josipa, u okupiranoj zemlji, pod silnicima vlastitog naroda, u skrovitosti i siromaštvu, među najmanjima.
Daj Bože, moj mali Božiću, da i moje svjetlo, združujući se s Tvojim, osjeti ovih dana svu himničnu raspjevanost anđela ponad betlehemske štalice i Svjetla sakrivena u njoj!
Gloria in excelsis Deo!