U vremenu smo agresivnog individualizma koje nas sa svih strana i svom svojom domišljatošću želi (a nerijetko i uspijeva) odvojiti od onoga drugoga kojega je sam Gospodin Isus nazvao jednim od onih mojih najmanjih. Tko su ti drugi, svi mi više-manje dobro znamo samo nam ta spoznaja prerijetko dolazi u prvi plan koji sigurno zauzima gospodin ego. Moje potrebe, moj raspored, moje zanimacije, moji ideali, moja budućnost…a bez drugoga?
U duhu koji je zacrtan pri samom osnutku Škola je ovaj tjedan uspjela u jednom trenutku zaustaviti sve učenike i predstaviti im onoga drugoga, a toliko drugačijega, koji je već tri godine s nama. Taj drugi zapravo je ona – Ana. Ana koja je posebna od jutra do mraka, od svoga djetinjstva do sada, koja je dio statistike kao jedna od rijetkih. Ana, koja svojim profilom na facebooku poručuje – You know my name. Not my story. Ana boluje od CF. Mi ne.
I baš zato što mi nismo posebni zbog svoje bolesti ili nismo dio statistike mnogo puta ni ne smatramo da je to naša stvar. I baš zato što nas ne zanima – ne znamo, a kada ne znamo – ne djelujemo, ne marimo, nismo bližnji najmanjima od najmanjih. Kupujemo narukvice za pomoć Africi, pomažemo malom školarcu u misijama, volontiramo za stradale u Azijama, Afrikama, Južnim Amerikama…i to je dobro. No zbog tog pogleda u daljinu, često nam promakne onaj pokraj nas. I sam sam takav… Onda prepoznajem onaj grijeh koji često jedini put samo izblebećemo na početku svete mise – mišlju, riječju djelom i propustom.
Ove godine nismo propustili priliku obilježiti tjedan cistične fibroze (CF) po kojoj je naša Ana posebna (i preslatka sa svojom maskicom!) za što treba pohvaliti vlč. Krunu, vlč. Marijana i Aninu mamu. Oteti iz svoje komocije i samodostatnosti, otkinuti od svoje sebičnosti i neutemeljena pesimizma u tišini smo pogledali kako izgleda Anin dnevni ritam te genijalni film Five feet apart koji tematizira troje mladih i njihove ljubavne probleme, ali i neizvjesnu bitku s CF-om.
Pitate se jesmo li iz dvorane izašli isti?
