Skepsa, suzdržanost i nepovjerenje počesto, i prečesto, postaju imperativ suvremenoga čovjeka koji svoje vrijeme naivno i nekritički poklanja površnim vrijednostima, ljudima, odnosima, predmetima zadovoljavajući se pritom trenutno sretnim bljeskovima koji učas prođu i ostavljaju nejasne praznine. Bljesak, kratkotrajno zasljepljujuće svjetlo, zabljesne, zaslijepi svojim sjajem, no trajno malo toga ostavi za osobnu, trajnu afirmaciju, za one krcate ladice sjećanja temeljene na pravim vrijednostima, osobito onima koje oplemenjuju svojom originalnošću, kreativnošću, maštom, predanim radom, koje otvaraju spoznaju o umjetnosti kao djelatnosti kojoj nema premca niti kraja, onoj koja brodi i trubi do nebeskih visina i otkriva svoju ljepotu.
Projekt Ruksak pun kulture 11. listopada 2024. godine za učenike izvannastavnih aktivnosti u Katoličkoj gimnaziji nikako nije bio obični, školski ruksak, no zasigurno je bio čista umjetnost, ona koja je zatrubila i ostavila trag. Multimedijalna izvedba Prateći se (najnoviji suradnički projekt prvi put izveden u proljeće 2023. u MuseumsQuartier u Beču) u trajanju od 30 minuta, koju si izveli Filip Borelli (glazba), Michaela Müller (animacija uživo – slikanje na staklu), Zrinka Šimičić (ples) te nakon toga održali radionicu od sat i pol vremena, uistinu je satkana od mnoštva kovčega iz kojih su čarobno izvirali medijski izričaji – vizualna animacija (slikanje na staklu), improvizirana glazba i suvremeni ples.
Prvotna iznenađenost, kod nekolicine i spomenuta skepsa onime što vide, ozarila je lica nakon 30 minuta, a pljesak potvrdio prepoznatljivost profesionalne razine izvedbe, umjetničkoga izričaja, osobite atmosfere, kreativnosti, originalnosti i povezanosti različitih izričaja. Također, razgovor s umjetnicima i radionica koja je uslijedila nakon izvedbe „bacili“ su kreativce i maštoplovce u pometovske zanose te su i oni na trenutak, a možda i za trajno sjećanje, lebdjeli na krilima čiste umjetnosti prateći se i osluškujući se međusobno pokretom, improviziranom glazbom i slikanjem na staklu, baš onako kako je to Držićev Pomet činio za trpezom.
Konačno, ne treba strahovati. Ne treba se bojati za budućnost naraštaja izgubljenog i pogubljenog u suvremenome egocentričnom društvu, naraštaja zatvorenoga srca i uma za empatiju, kreativnost i umjetnost. Njima je samo potrebno odškrinuti vrata, pokazati put (ako su s njega skrenuli u „mračnu šumu“) i oni će objeručke prigrliti ono što je dobro, ono što ima pravu, trajnu vrijednost.
Skepsu je danas na koljena bacilo oduševljenje.
Zatrubila je zanosno umjetnost i pokazala svu svoju veličinu i raskoš.
