DOMOVINA

Postoje gradovi koji ne stanu na zemljopisnu kartu. Njihova se veličina ne mjeri kilometrima, nego koracima onih koji se nikada nisu vratili, a trebali su. Pred njima je bio cijeli jedan život. Jedan od takvih gradova je Vukovar.

Jesen ’91. Miris studeni zamijenili su mirisi krvi i pepela. Domove su zamijenili podrumi, obilne obroke tek korica kruha, a dječji smijeh zvukovi koji nikada nisu smjeli postati dio stvarnosti. Krunica u rukama, molitva na usnama i nada u bolje sutra. Bolnički hodnici postali su posljednje utočište. Ali Vukovar se nije predavao.

A tko ga je branio? Nisu bili isklesani od kamena. Bili su ljudi od krvi i mesa. Sinovi, očevi, supruzi, susjedi, prijatelji, mladići koji su tek trebali otkriti što im život sve može pružiti. Imali su imena, adrese i nekoga kome su nedostajali, a nedostaju i danas.

Nisu otišli zato što nisu imali za koga živjeti. Branili su sve ono što život čini vrijednim: svoje obitelji, domove i domovinu. Kad domovina krvari, nije bilo upitno što učiniti. Stali su na prvu crtu obrane čuvajući ono što im je bilo sveto. Sanjali su trenutak kada će vidjeti Hrvatsku slobodnu, no mnogi ga nisu dočekali.

A onda 18. studenoga. Pad grada donio je nove tragedije, odvođenja, mučenja i stradanja. Koliko je majki ostalo čekati svoje sinove? Koliko je dječjih soba ostalo prazno? Koliko je riječi „Volim te, čuvaj se!” ostalo zarobljeno u posljednjim razgovorima? Previše uplakanih majki koje su samo maštale o trenutku kada će ponovno zagrliti svoje sinove. Previše djece koja nisu razumjela zašto njihovih očeva više nema kod kuće.

Nijedna brojka ne može prenijeti bol koja ispunjava majčino srce, niti tišinu koja zauzima prazno mjesto za obiteljskim stolom. Iza svakoga križa stoji jedan svijet. Iza svakoga imena jedan život.

Danas Vukovar ponovno stoji. Njegovim se ulicama bezbrižno šeće, a na Vodotornju i dalje ponosno vijori hrvatski barjak. Ipak, bolna sjećanja ostala su utkana u svaki njegov kutak. Vukovar je ponovno grad života, ali u njemu počivaju oni koji nisu dočekali ono za što su se borili.

Zato ovaj dan ne smijemo pamtiti samo kao datum. Pamtimo ga kao podsjetnik na sve ono što danas imamo, a nekada je bilo oduzeto. Budimo zahvalni za mirna jutra i slobodne korake.

Sjetimo se koliko je ljubavi stalo u riječ domovina.

Hvala im na svemu. Slobodni smo ljudi!

Tekst: Klara i Tena