Kao misionar više sam primio, nego uspio dati

„Nemoguće ne obvezuje nikoga ni pred Bogom, a još manje pred ljudima.“

Biti dobar? Hmm…je li to prava riječ kojom bismo opisali nekoga tko se cijeli život daje i brine za druge. Kako biste vi opisali takvu osobu ili što biste vi rekli za nju? Na svijetu zaista postoje dragocjeni biseri koji blješte i izdvajaju se u svijetu sebičnosti i egoističnosti, svijetu mržnje i isključivosti, gladi i nesloge… Mi smo imali sreću da baš jedan od takvih bisera stigne u našu Katoličku gimnaziju te ju obasja primjerom, duhom, iskustvom, ljubavlju i disciplinom. To je zvanjem misionar, a danas službom ravnatelj Kolegija Požeške biskupije, rektor crkve sv. Lovre i duhovnik naše Škole, vlč. Karlo Prpić. Nakon 27 godina provedenih na Crnom Kontinentu služeći u kamerunskoj biskupiji N’gaoundere vratio se u Hrvatsku, točnije u svoju Požešku biskupiju. Ovaj svećenik rodom iz Nove Kapele o svojim iskustvima progovorio je za Nautes.

Budući da je za nama mjesec u kojem se slavila misijska nedjelja, možete li objasniti koje je njeno značenje?

Čitavi jedan tjedan je, zapravo, misijski, što znači tjedan dana molitve i razmišljanja katolika o kršćanskim misijama u svijetu. Tjedno razmišljanje koje završi misijskom nedjeljom s glavnom porukom: „Svi smo kao vjernici voljni za misiju i naviještanje evanđelja širom svijeta, ne samo ostati skvrčeni u svom domu, dvorištu, sredini, svojoj župi nego da pomognem i drugima. Kao vjernici morali bismo besplatno davati, željeti pomoći molitvom, ali i materijalnim darovima.

Znamo da ste prije ove trenutne službe, duhovnika naše škole, služili kao misionar u Kamerunu i to dosta dugo. Pa možete li nam reći koliko ste to godina proveli na Crnom Kontinentu i koji su vam bili motivi za odlazak?

Prije odlaska bio sam župnik u Davoru, selu na Savi, koju sam napustio 1989. godine. Nakon 27 godina provedenih u Kamerunu vratio sam se u Hrvatsku te se prisjećam svog odlaska. Uvijek sam razmišljao da bi bilo dobro nešto od svog života dati drugima u misijskom smislu, drugima propovijedati i dati im radost vjere i spasenja, kao što i mi u to vjerujemo. Tako sam čitao neke članke o potrebi mladih svećenika u radu s mladima u tom dijelu Kameruna te, budući da sam bio relativno mlad, krenuo sam se zanimati za taj poziv i odlučio poći.

Sjećate li se prve reakcije kada su Vam odobrene misije?

Bio sam smiren i staložen te sam se nadao da će kardinal i nadbiskup Kuharić to i odobriti. Nisam ništa tražio, nikoga ništa ne koštam, odlazim u tisuću puta siromašnije krajeve, s boljega na lošije tako da nisam bio iznenađen, ali mi je bilo jako drago.

Kakav je život misionara?

Lijep, ali ne uvijek i lagan. Naša je uvijek radost da možemo pomoći intelektualnom, duhovnom, a onda i u materijalnom smislu onima koji su u potrebi – to je onda radost.

Što vam je davalo snagu da izdržite tolike godine u Kamerunu?

Želja da se poslušan i koristan bude.“ Volio sam raditi s mladima te sam od samog početka bio prihvaćen. Čim sam došao dobio sam ulogu duhovnika škole u Kamerunu te sam se s tim bavio sedam godina. Trinaest godina bio sam ravnatelj kolegija i odgajatelj za nova svećenička zvanja te zadnjih sedam godina vratio sam se u školu kao ravnatelj.

Možete li ukratko opisati Vaš jedan radni dan.

Budući da je volio raditi kao ravnatelj, osvrnuo se na jedan dan u školi. Taj posao nije bio lagan, ali sam ga volio. Bio sam ravnatelj u školi u kojoj sam bio jedini bijelac među 1300 učenika i 60-ak profesora. Škola bi počinjala u pola 8, a morao sam doći prvi te dočekivao i učenike, ali i profesore. Vodio sam brigu o disciplini učenika i profesora, bio sam svima na raspolaganju. Tijekom dana prolazio bih hodnicima te provjeravao kroz male prozorčiće na vratima prisutnost i učenika, ali i profesora. Oko 15 sati odlazio bih u kamp koji je samo ogradom bio odvojen od škole, gdje su bili i ostali profesori koji su dolazili iz stranih zemalja. Tamo sam imao malu kapelicu gdje sam svakodnevno održavao večernje mise nakon koje bi svi odlazili u svoje stanove. Budući da je u Kamerunu 12 sati dan, a 12 noć već oko 18 sati bila bi mrkla noć te smo zbog toga rano odlazili na spavanje, ali isto tako i rano ustajali.

Pretpostavljamo da je prehrana nešto drugačija od naše. Imate li sada probleme s navikavanjem na slavonsku hranu?

Nemam problema s vraćanjem na slavonsku hranu, ali nisam zadovoljan. U samo 2 mjeseca dobio sam 5 kilograma. Tamo sam se lakše i bolje osjećao. Možda je čak teže s naše na njihovu. Tamo se jede lagana hrana poput kasave koja im je bazna hrana umjesto kruha. To je biljka u obliku bijele mrkve koja se sadi, suši te na kraju melje i postaje brašno. Uz kasavu dolazi riba i velika količina kikirikija koji se koristi i kao dodatak jelima, ali i umjesto masti. Prednost je svakako voće koje kod njih uspijeva u izobilju, posebno ananas, banane, mango ili papaja.

Iako ste svećenik, svejedno, kako je bilo živjeti sve te godine bez svojih bližnjih? Na koji ste način održavali kontakt?

U kontaktu sam bio jedno s obitelji, ali i s njima jako rijetko, i to preko pisama. S ostalima bih se vidio kada bih došao na godišnji odmor svakih nekoliko godina. Nisam puno žalio zbog svog odlaska i nisam se osjećao zakinutim na bilo koji način, osjećao sam se dobro.

Kako Vam je pak bilo nakon svih tih godina rastati se od tih ljudi s kojima ste proveli dobar dio života? Jeste li s njima ostali u kontaktu?

Vrlo teško, samo sam biskupu i najbližim suradnicima rekao za odlazak. Ostali su bili ljuti kada su saznali da sam otišao, no da izbjegnem određene emocije tako sam postupio. Htio sam otići što jednostavnije i što mirnije, ali zato sada održavam kontakt s jednim brojem ljudi koji su mi bili dragi bilo mailovima, poštom, pozivima barem jedanput mjesečno. Žao mi je što sam morao otići, htio sam ostati još koju godinu.

Je li Vam se bilo teže prilagoditi na Kamerun ili sada na život u Hrvatskoj?

Nisam imao posebnih poteškoća s navikavanjem, ljudi su me dobro prihvatili. U početku klima mi je stvarala probleme no kada sam se naviknuo lakša mi je i blaža od hrvatske.

Jeste li surađivali s laicima, Hrvatima koji su dolazili u misije?

Iz Hrvatske nema velikog odaziva za misije, ali tu i tamo postoje. Zajednički Kamerunski teritorij dijelio sam sa sestrom Mirjam Šurjak, koja je također radila na istoj školi, a surađivao sam i s karmelićankaom Josipom Šprajc koja je vodila brigu o vrtiću i bolesnicima.

Postoji li osoba ili događaj koji je na Vas ostavio poseban trag sjećanja?

Možda ne bih mogao izdvojiti samo jedan događaj, ali drag i poseban trag sjećanja je susret s gubavcima. Oduvijek sam se divio kako takvi ljudi mogu podnositi takvu bijedu, takvo siromaštvo, nemogućnost za osnovna životna sredstva. Svakako svi ti ljudi i ta djeca s kojima sam provodio dane ostavili su trag.

Kako ste se Vi snašli u toj jednoj skroz drugačiji kulturi, s drugačijom klimom, prehranom? Radi li se ustvari o drugačijoj kulturi?

Nije mi smetala kultura, prihvatio sam puno iz njihovog razmišljanja o pojedinim stvarima. Znao sam da ja dolazim na njihov teritorij tako da nisam došao nametati svoje nego se prilagoditi njima i poštivati njihovo. Možda sam i više primio nego dao.

Veći dio svoje službe i jeste proveli u odgojno-obrazovnom procesu. Što biste nam općenito mogli reći o njihovom školstvu i Vašoj ulozi u njemu?

Geslo škole je: „Men sana in corpore sano.“ – „U zdravom duhu zdravo tijelo.“ Svakog jutra prije ulaska u školu pomoćno osoblje na ulazu provjerava učenika od glave do pete. Što znači da onaj koji bi došao prljavih cipela, poderane uniforme, nekim umetcima u kosi ne bi imao pristup u školu. Francuski i engleski službeni su i obavezni predmeti dok imaju pravo i na još jedan izborni (španjolski ili njemački). Njihova srednja škola traje 7 godina. Prvih 4 temelje se na općem smjeru, a ostale 3 na usmjerenje koje biraju profesori i ravnatelj svakom učeniku. Postoje dva usmjerenja – matematičko-znanstveni i jezični smjer. Što znači ako je učenik sve četiri godine dobar u matematici ili fizici, ravnatelj i profesori ne dopuštaju mu jezično usmjerenje, vrijedi i obratno.

Imali ste i sami iskustvo hrvatskih škola kao učenik, danas ste dio novog hrvatskog školstva, pa biste li uopće mogli usporediti hrvatsko i kamerunsko srednje školstvo?

Možda je kamerunski sistem pretrpan, ponekad su neki razredi imali i po 14 predmeta te im satovi traju po 55 minuta. Za sada hrvatsko školstvo slabo poznajem. Ipak bih spomenuo jednu specifičnost kamerunskog školstva, naime, postoje predmeti bitni za život kao što su odgoj za moral i etiku kojima je cilj učiti nove generacije poštenom životu i odgoj za život i ljubav koji ih priprema za brak.

Kakvo je stanje s novim tehnologijama? Je li Vaša škola imala računala, Internet?

Budući da smo privatna škola, mi smo imali i struju i računala i Internet. Imali smo po 40 računala tako da je većina učenika koristila posebno računalo jer je njih u razredu bilo od 40 do 45 učenika. Oko 200 tisuća eura bilo nam je potrebno za pokrivanje svih troškova u jednoj školskoj godini.

Kakva je perspektiva kamerunskog srednjoškolca?

Nažalost, nezaposlenost je očajno visoka. Sa srednjom školom nemaš ništa, eventualno s medicinskim tečajem ili profesionalnom vojskom.

Znaju li Vaši učenici gdje je Požega ili barem Hrvatska?

O Požegi nemaju pojma, a za Hrvatsku, dok ja nisam došao, nisu ni čuli. U početku, kada sam došao, za Hrvatsku govorili su Jugoslavija, sada im je jasnije gdje je Hrvatska i da je to država bivše Jugoslavije.

Postoji li službena religija u Kamerunu, koliko je katolika?

Ne, nema. Sve su religije pred zakonom jednake i prihvaćene. Vlada samo traži da se poštuju osnovni zakoni tolerancije, ponašanja jednih i drugih. Svi imaju pravo slobodno i jasno prakticirati svoju vjeru. Npr., jedan od njihovih ravnatelja u državnoj školi na zidu je držao križ, policijska pak komesarka, koja također radi u državnoj ustanovi, na stolu je uvijek držala križ i krunica te se odmah s vrata moglo vidjeti tko su i što su. S druge strane, primjer su i učenici muslimani u našoj školi koji su se na početku nastave ustajali zbog molitve, ali se nisu morali moliti. Iz toga uočavamo i jako dobru suradnju i dobar odnos između katolika s ostalim vjeroispovijestima. Katolici su najbrojniji, zatim muslimani, protestanti te najmanja grupa animisti – tradicionalna poganska afrička religija.

Kakvi odnosi vladaju između katolika i ostalih vjeroispovijesti? Poštuju li se međusobno, surađuju, potpomažu ili i tamo postoje netrpeljivosti?

Ne, ne postoje netrpeljivosti niti u civilnom niti u religioznom smislu. Jedini primjer je Bokoharam – narod koji ne želi ništa zapadno jer to nije njihova kultura, ne žele bijelce, kršćanstvo. Povremeno pokušavaju ući u kamerunske teritorije i osnovati jednu državicu te protjerati sve kršćane iz Kameruna, no to im ne uspijeva.

Postoje li neke razlike ili specifičnosti u slavljenju euharistije i drugih sakramenata? Ima li nešto što Vas se posebno dojmilo, što biste, da je moguće, uveli i u Hrvatskoj?

Ja bih puno plesa i pjesme pod misom. Želio bih da naše mise ne budu tolike grobne, s tako malim sudjelovanjem u misi. Sve je nekako pretiho, tamo svi žele čitati, ministrirati, na bilo kakav način jasno i glasno sudjelovati. Puno su aktivniji na misi nego naši ljudi.

Jeste li imali susreta s njihovim tradicionalnim vjerovanjima – šamanima, vračevima i sl.?

Vračeve sam susreo, oni njih nazivaju marabut, što bi značilo liječnik. Cilj im je pomoći u liječenju bolesti, u psihološkim potrebama, zazivanju duhova, pomaganje u raznim aspektima iako je to često više odmaganje nego pomaganje.

Koji su bili razlozi za povratak u Hrvatsku?

Isključivo zdravstveni, problem s kralježnicom. Da nije bilo zdravstvenih problema sigurno se još ne bih vratio.

Kakva je bila Vaša vizija nove službe ravnatelja Kolegija i duhovnika škole?

Izgledalo mi je nešto jako poznato, iako nije ista stvar, radi se o 3 do 4 puta manje ljudi –psihički i fizički je lakše. No, teže je s druge strane jer nitko se ne zanima za dušu i za Boga. Duhovnik je tu, ali rijetko tko u Katoličkoj gimnaziji dolazi, tamo sam se morao skrivati od ljudi koliko su mi dolazili na razgovore. Duhovne vrijednosti nam manje znače, društvo je modernizirano tako da nam je vjera postala sporedna stvar. Svakako se nadam da će se to promijeniti.

Što ste očekivali ili pak što još uvijek očekujete?

Očekujem da se promijenite i da se više i jače zanimate za vjerske probleme, ali i životne i da se otvorite svećeniku, duhovniku, da se zanimate više za smisao života. Ja s vama, vi sa mnom i tako ćemo zajedno napredovati. Očekujem više otvorenosti, više povjerenja, razbijanje predrasuda prema svećeniku i Crkvi. Baš zbog toga žalim što sam se vratio jer tamo ljudi i ta mladež ostaju otvoreni za duhovni život i zanimaju se za vjeru.

Imate li nešto za poručiti našim učenicima, možda posebno maturantima koji su već jednom nogom pri odlasku iz naše škole?

Red, rad, disciplina i odgovornost. Ora et labora. Moli i radi i uspjet ćeš u životu, garantiram! Alkohol, droge, lijenost, ljenčarenje, ovisnosti samo mogu upropastiti i život i dušu. To želim reći svima, ne samo maturantima.

NEKOLIKO ASOCIJACIJA

Kojeg biste papu izdvojili koji je najviše učinio za misije i misionare?

Papu Ivana Pavla II.

Afrička vs. Slavonska hrana

Afrička.

Koga biste izdvojili kao uzor među misionarima?

Majku Tereziju koju je teško, točnije nemoguće dosegnuti i uz nju u hrvatskom narodu Ante Gabrić.

Je li lakše biti ravnatelj ili duhovnik?

Ravnatelj.

Tko je u Africi opasniji, malarija ili lav?

Neusporedivo, od malarije umire po 2 milijuna ljudi. Lav pored malarije uopće nije opasan.

Omiljeni psalam?

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome. Psalam 50

Na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Brazilu Hrvatska je igrala, i pobijedila, protiv Kameruna? Za koga ste navijali? Je li bilo razočaranja kod Vaših učenika i kolega nakon poraza 4:0?

Bilo mi je žao što je bio toliko veliki rezultat. Da je bio manji, meni bi bilo zadovoljstvo, a njima lakše za izdržati. Malo je bilo prenaglašeno. Ja sam bio podijeljen, bio bih najsretniji da je završilo neriješeno.

Nadamo se kako smo ovim razgovorom odgovorili na neka od pitanja koja su vas zanimala o novom licu naših školskih hodnika. Vjerujemo da smo tek zagrebli po površini svega onoga što bi ovaj čovjek, misionar, svećenik i duhovnik još mogao podijeliti s nama i to iskustva koja su tisućama kilometara od nas. Ukoliko budete imali ikakvih pitanja o njemu – ili o sebi! – slobodno ga potražite utorkom ili četvrtkom od 9,35 do 11,30 u njegovom uredu u novom dijelu zgrade na katu srednje škole. I kao što stoji i u Statutu škole – u slučaju posebnih potreba i osobnog dogovora, učenici, roditelji ili djelatnici škole mogu dogovoriti susret s vlč. Prpićem i izvan škole i izvan nastave. Vlč. Karlu želimo sve ono što bi i sam želio, a to je da si i učenici i djelatnici Škole posvijeste da je potrebna briga i za onog duhovnog čovjeka u njima jer za zdravim duhom dolazi i zdravo tijelo!