Strah nije dobar i nije od Boga.
Svaki novi početak nosi sa sobom ono više-manje ugodno-neugodno iščekivanje, propitivanje nepoznanica, rađanje nada i snova, preispitivanje želja i ciljeva… Izmjenjuju se tako ona simpatična ugoda u trbuhu i ledene srsi od kojih ponekad ni zaspati ne možeš. To je život. To smo svi manje-više prije ili kasnije proživjeli i preživjeli.
Naši su maturanti – i to svi koji su ustrajali – vjerojatno to već proživjeli prije četiri (ili pet) godine ostavljajući “najluđu, jedinu, neponovljivu” osmašku generaciju svoje škole i upisujući novu, nepoznatu, stranu (strašnu?) Katoličku gimnaziju s pravom javnosti u Požegi… Sada se to iskustvo ponavlja nakon četiri (ili pet) godina oranja i kopanja, sijanja i žetve među KG-ovskim klupama i katedrama, hodnicima i učionicama, natjecanjima i izletima, prošnjama i molitvama…
Da ne duljimo i ne ponavljamo što je zajedničko svim maturantskim generacijama svijeta pa i ovoj našoj – bilo pa prošlo! Kako je bilo? Zna svatko ponaosob. Jedan privatni svemir, jedna osobna povijest, jedan osobni uspjeh – kakav-takav!
Želimo im što uspješnije rezultate na državnoj maturi – od sad je ma kao i do sada sve samo do njih – uspješan upis na željeni ili što sličniji studij, sretan put kroz život s ljudima koje će susretati, s kojima će se sudarati i koje će zavoljeti.
Svagdje je lijepo, no doma je najljepše. U Školi koje ste bili dijelom uvijek ste dobrodošli!
Duc in altum!
