Dio onoga što bijaše od početka, što sam čuo, što sam vidio očima svojim, što razmotrih i ruke moje opipaše, što sam vidio i čuo navješćujem i vama da i vi imate zajedništvo sa mnom (usp. 1Iv 1,1.3).
Gledajući unatrag, moje oduševljenje poviješću, arheologijom, kulturama, jezicima, pismima, literaturom, religijama i umjetnošću drevnih civilizacija, kako bliskoistočnih (Egipta i Mezopotamije) tako i klasičnih (Grčke i Rima), još u osnovnoj školi dalo mi je dobro poznavanje šireg povijesno-kulturalnog ambijenta vremena i prostora u kojemu nastaje Biblija te me zainteresiralo za učenje biblijskih i klasičnih jezika, a Katolička klasična gimnazija s pravom javnosti u Požegi koju sam upisao i pohađao vođen upravo željom za stjecanjem klasičnog i crkvenog humanističkog obrazovanja preko učenja grčkog i latinskog jezika, književnosti, povijesti, umjetnosti i kulture probudila je s vremenom moje zanimanje i za studij teologije kao crkvene i svete znanosti, razmišljajući već tada o kasnijem usavršavanju te znanstvenom i akademskom bavljenju biblijskim znanostima i arheologijom, kako bih interdisciplinarno povezao svoje dugogodišnje interese i njima služio drugima. Stoga sam duboko uvjeren da me sâm Bog cijelo vrijeme mojeg odrastanja i školovanja u Svetu zemlju providonosno vodio i u konačnici u nju prije gotovo tri godine i doveo, na poslijediplomski studij biblijskih znanosti i arheologije na Fakultetu biblijskih znanosti i arheologije u Jeruzalemu, što posljedično u meni izaziva duboke i iskrene osjećaje radosti, zadovoljstva, blagoslovljenosti i zahvalnosti te me njima ispunja.
Ad fontes
Zahvalnost na toj primljenoj milosti je takva i tolika da ne bih volio živjeti nigdje drugdje te studirati ništa drugo nigdje drugdje, čak i kada bih to mogao. Studij povijesti i arheologije Svete zemlje kao nužnog i neizostavnog konteksta biblijskih tekstova i ambijenta Božje objave u našoj ljudskoj povijesti koja je tako, vjernički i teološki gledano, postala i povijest našega spasenja, zajedno sa studijem mnogih orijentalnih jezika kao preduvjeta egzegeze Svetoga pisma s ciljem traženja njegova smisla zapisanog od bogomnadahnutih ljudskih autora, svetih pisaca (budući da je Sveto pismo Božja riječ u ljudskoj riječi), omogućuje da se i danas napajamo na nepresušnom i neiscrpnom vrelu povijesnih početaka i razvoja kršćanstva u prostoru i vremenu koje nam kao neprocjenjivo blago Crkva u Svetoj zemlji, a napose franjevačka Kustodija Svete zemlje, nudi iz bogate riznice svoje tradicije, a onda i da to bogatstvo ponudimo i današnjim hodočasnicima koji, potaknuti svojim vjerskim osjećajima, dolaze upravo na ta mjesta kako bi ih vidjeli, dotaknuli i doživjeli. Gotovo svakodnevno gledam vjernike i hodočasnike – uz iznimku minulih teških vremena tijekom strogih ograničenja uslijed koronavirusne pošasti koja je u Svetoj zemlji najviše pogodila upravo njih – kako dolaze na sveta mjesta grada u kojemu živim, poput svetišta Flagelacije ili bičevanja Gospodinova unutar čijeg se kompleksa nalaze i veliki franjevački samostan, moj fakultet, arheološki muzej i znanstvena knjižnica, a od kojega započinje i Via Dolorosa kojom vjernici hodaju prema bazilici Svetoga groba moleći postaje križnoga puta, pa si tako danomice posvješćujem i podsjećam se koliku sam tek ja milost primio kad u Svetu zemlju i Jeruzalem ne dolazim na samo tjedan dana možda tek jednom u životu nego na tim mjestima zapravo živim te proučavam Sveto pismo i Svetu zemlju iz svoje velike ljubavi prema njima.
Stoga i na vlastiti studij i život u Svetoj zemlji i Svetom gradu gledam uvijek kao na od Boga darovanu milost s perspektivom služenja: kao vlastitu vjerničku i znanstvenu formaciju kako bih mogao kvalitetnije i učinkovitije služiti drugima – uvoditi čovjeka današnjice u svijet Biblije – predavanjem onoga što sam i sâm primio, upravo iz duboke svijesti vlastite odgovornosti prema talentima koje sam od Boga dobio kao nezasluženi dar te prema Bogu samome kao darovatelju tih darova, a jednako tako i iz duboke zahvalnosti na tome svemu. Naime, dar po sebi uvijek nužno upućuje na samoga darovatelja koji stoji iza toga dara te njega i njegovu ljubav kao simbol posreduje i uprisutnjuje, pa se na daru i na darovatelju treba biti zahvalan, a darovatelju k tome i odgovoriti.
Stado malo
U Jeruzalemu prema statistikama živi približno 61% Židova i 38% Arapa, iz čega proizlazi za kršćane često veoma teška životna situacija jer se nalaze između dvije sukobljene strane za čiji vjersko-politički sukob oni nisu krivi, a kojega ipak prilično trpe. Međutim, takav etnički i religijski sastav 
stanovništva u Svetom gradu daje povlaštenu mogućnost i priliku da kršćani, kao jedna mala internacionalna i multikulturalna zajednica, u tom ambijentu i u takvom društvu doista budu, prema Gospodinovim riječima, kao sol (usp. Mt 5,13) i kao kvasac (usp. Mt 13,33) u svakodnevnoj hrani, što je bilo nemoguće u srednjovjekovnoj kršćanskoj Europi s kršćanima kao apsolutnom većinom stanovništva koji su gradili kršćansko društvo. Naime, koliko god neka kršćanska konfesija ili denominacija s obzirom na broj svojih vjernika na globalnoj razini bila malena, svakoj je od njih Sveta zemlja sveta zemlja, a Jeruzalem sveti grad, pa na tim mjestima one postoje i djeluju, što posljedično dosta smanjuje udio katolikā koji stoga nisu toliko statistički dominantni u udjelu kršćanā u Svetoj zemlji koliko su to na globalnoj razini. Zbog toga su ekumenski susreti crkvenih poglavara čijoj su pastirskoj brizi povjereni vjernici partikularnih crkava i drugih kršćanskih zajednica vjerojatno češći te zasigurno mnogo značajniji nego drugdje jer su sve te kršćanske zajednice u spomenutom etničkom i religijskom ambijentu Svete zemlje općenito i Jeruzalema posebno bitno upućene jedne na druge, svjesne da često moraju surađivati, a u nekim situacijama i zajedno djelovati na dobro svih kršćana u Svetoj zemlji. Živjeti u Jeruzalemu je zato za Kristova vjernika katolika danas svakako milost i blagoslov primljen od Boga kao dar, ali istodobno i kršćanska odgovornost naviještanja i svjedočenja, na kojima može biti samo duboko zahvalan jer njima u tom kontekstu vrši svoj kršćanski apostolat.
Sveta zemlja i Hrvati
Sveta zemlja je, još od vremena sv. Franje Asiškoga na početku 13. stoljeća, uvijek uživala posebnu brigu od franjevaca iz cijeloga svijeta. Sredinom 14. stoljeća, na
kon sloma križarske vladavine Jeruzalemom i Svetom zemljom, osnovana je Kustodija Svete zemlje te povjerena tamošnjim franjevcima kako bi oni čuvali sveta mjesta te brinuli ne samo o njima nego i o kršćanima kao „živom kamenju“ Svete zemlje. Značajni tragovi djelatne prisutnosti Hrvatâ u Svetoj zemlji tijekom povijesti, pogotovo Hrvatâ franjevaca Kustodije, zasigurno mogu biti važna zanimljivost i današnjim hodočasnicima koji dolaze iz Hrvatske, prije svega kao svojevrsna veza s višestoljetnom poviješću trajnih odnosa između Svete zemlje i Hrvatske.
Budući da je rodom bio iz Stridona, mjesta kojega neki smještaju između rimskih provincija Dalmacije i Panonije, sv. Jeronim na neki način povezuje današnju Hrvatsku s Betlehemom u kojemu je krajem 4. i početkom 5. stoljeća živio te radio na novoj latinskoj recenziji i prijevodu cjelovitog Svetog pisma koje je nama danas poznato kao Vulgata.
Sve do svoje mučeničke smrti krajem 14. stoljeća, fra Nikola Tavelić boravio je u franjevačkom samostanu na kršćanskom Sionu u Jeruzalemu, tadašnjem sjedištu Kustodije. Ne samo da je on prvi kanonizirani svetac hrvatskoga (na)roda, što je među katolicima u Hrvatskoj dobro poznato, nego je ujedno i prvi kanonizirani svetac Kustodije Svete zemlje.
Službu kustosa Svete zemlje u nekoliko mandata u drugoj polovici 16. stoljeća vršio je fra Bonifacije Drkolica iz Dubrovnika koji je jedan od najzaslužnijih kustosa u povijesti. Nakon turskog istjerivanja franjevaca sa Siona sredinom 16. stoljeća, kupio je napušteni posjed unutar jeruzalemskih zidina te započeo izgradnju samostanske jezgre iz koje se kasnije razvio golemi samostanski kompleks Svetog Spasitelja u kojemu Kustodija svoje sjedište ima i danas. Dao je obnoviti i kapelicu izgrađenu, a tijekom povijesti i mnogo puta dograđivanu, oko samoga Gospodinova groba, dok je ostatke prirodne stijene i originalnog kamena na kojemu je u drugoj, unutarnjoj komori grobnice bilo položeno Isusovo tijelo dao prekriti mramornom pločom koju i danas hodočasnici mogu dotaknuti i nad kojom se svakoga dana slavi sveta misna žrtva.
Kako je područje Getsemanskog vrta, vrta sa stablima masline u podnožju Maslinske gore u kojemu su se u bizantskom i križarskom razdoblju nalazile bazilike posvećene agoniji Gospodinovoj, u osmanskom razdoblju bilo razdijeljeno na parcele, 1681. godine su trojica sarajevskih Hrvata Pavao, Antun i Jakov Branković otkupili te posjede od Turaka – na što su kao njihovi sarajevski podanici imali pravo – te ih potom darovali franjevcima Kustodije budući da oni tada – kao državljani drugih europskih zemalja izvan Osmanskog carstva – nisu mogli kupovati zemlju unutar carstva. 2014. godine je na zidu unutar Getsemanskog vrta, u blizini maslinâ, podignuta spomen-ploča koja o tome govori, a napisana je na latinskom, hrvatskom i engleskom jeziku kako bi svi hodočasnici koji na to njima atraktivno mjesto dolaze mogli biti upoznati sa zaslugama Hrvatâ za vjernike u Svetoj zemlji.
Vezu Hrvatske sa Svetom zemljom u prvoj polovici 20. stoljeća obilježio je fra Ivan Franković iz okolice Oriovca djelujući kao povjerenik Svete zemlje za Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu. Prema arhivskim dokumentima, bio je organizator velike kolekte za Svetu zemlju kojom je uz pomoć tadašnjih hrvatskih biskupa prikupljen novac te njime kupljen i otpremljen građevinski materijal za popravak i obnovu oštećenih i razrušenih crkava i svetišta po Svetoj zemlji. Njegovom su zaslugom grof Pejačević iz Našica te grof Eltz iz Vukovara darovali dvadesetak hrastova od kojih su načinjene grede za današnju baziliku Preobraženja Gospodinova na brdu Tabor.
Poznato hodočašće Hrvata u Svetu zemlju predvodio je u ljeto 1937. godine tadašnji mladi nadbiskup koadjutor zagrebački i kasniji kardinal, mučenik i blaženik Alojzije Stepinac. Spomen-ploču u sjećanje na to hodočašće i u čast bl. Alojziju su uz kapelicu u Austrijskom hospiciju unutar jeruzalemskih zidina 2019. godine podigli hrvatski vitezovi Svetoga groba jeruzalemskoga.
Sveta mjesta našega spasenja
Posebnost i bogatstvo Svete zemlje su sveta mjesta, biblijska mjesta, za hodočasnike naročito ona evanđeoska mjesta Isusova života i djelovanja, koja su kasnije postala kršćanska mjesta uz koja se povijesno vežu razna štovanja, hodočašća i liturgijska slavlja Crkve, a koja se i 
danas mogu vidjeti, dodirnuti, doživjeti i iskusiti jer su ta mjesta konkretne povijesne realnosti koje čuvaju drevnu tradiciju povezanu s biblijskim tekstovima koja je do nas došla. Čak i kada smo u dvojbi ili pak nismo posve sigurni u identifikaciju određenog današnjeg lokaliteta s određenim biblijskim mjestom (kao što je to, primjerice, Emaus ili Kana Galilejska), uvijek postoji neka drevna tradicija koja veže taj lokalitet uz to mjesto, a ta je tradicija nešto itekako stvarno jer govori o vjerovanjima nekih ljudi na nekom prostoru tijekom nekog vremena. U tome se očituje kompleksan, ali i komplementaran odnos raznih tradicija, vjerovanja, duhovnosti i legendi tijekom povijesti nastanka i razvoja kršćanstva s jedne te arheologije s druge strane prilikom znanstvene, historiografske rekonstrukcije povijesti mjestâ izuzetne povijesne, vjerske i kulturne važnosti. Premda ne može dokazati da je na nekom mjestu Isus doista nešto rekao ili učinio i koje su točne koordinate toga mjesta, arheologija daje svoj važan doprinos kao povijesna znanost, kao znanost o ljudskoj prošlosti, te na temelju materijalnih ostataka može potvrditi postojanje ranije predaje koja se veže uz određeno mjesto, pa tako i onu koja je neke Isusove riječi i djela opisane u evanđeljima vezala baš uz to mjesto. Arheologija u tim slučajevima upućuje na postojanje ranije vjerske tradicije štovanja određenog mjesta i hodočašćenja na to mjesto, bilo zapisane bilo nezapisane, koja je mogla poslužiti kao dovoljan razlog kršćanima tijekom povijesti da se neko svetište povezano s nekim biblijskim mjestom ili događajem koje slavi određeno otajstvo vjere sagradi baš na tom mjestu, a ne negdje drugdje.
Osim toga, sveta mjesta Svete zemlje pomažu nam i razumjeti određene biblijske izraze ili odlomke koji čovjeku današnjice, potpuno druge kulture i drugog mentaliteta, često ostaju nejasni ili pak bivaju pogrešno tumačeni kada čovjek unosi svoj današnji svijet u ondašnji svijet Biblije. Preko arheoloških otkrića u Svetoj zemlji datiranih u Isusovo vrijeme proučavamo ambijent života Isusa iz Nazareta, Sina Božjega i Krista, ne u njegovu božanstvu koje dohvaćamo nadnaravnom i božanskom krepošću vjere nego u njegovu čovještvu, bolje vidimo njega kao konkretnu povijesnu osobu koja je realno postojala, kao i ambijent konkretne ljudske svakodnevnice određenog vremena i prostora u kojemu – pod utjecajem i na temelju tekstova Staroga zavjeta i ostale židovske izvanbiblijske literature te semitskog i bliskoistočnog mentaliteta u kontekstu za njih nove grčke i rimske civilizacije i kulture – nastaje i oblikuje se i Novi zavjet kao svjedočanstva Božje objave u Kristu te vjere prve Crkve u Krista. Neka su od arheoloških otkrića u Svetoj zemlji s vremenom dodala koji kamenčić više za rekonstrukciju fascinantnog mozaika Isusova života i djelovanja, pa se zato ovdje u Svetoj zemlji odlomci koje čitamo u Bibliji na osnovi takve pozadine gledaju u ponešto drukčijem svjetlu.
Peto evanđelje
Iz toga razloga Svetu zemlju često i zovu Peto evanđelje – ne ono koje se čita, već ono kojim se hoda, koje se vidi i koje se dotiče, a koje nam i kao takvo progovara jer su u njemu Božji tragovi – a poznati Jeruzalemski križ koji je izvorno označavao pet patrijarhata rane Crkve – Jeruzalem, Antiohiju, Aleksandriju, Rim i Konstantinopolis, pri čemu bi veliki središnji križ predstavljao Jeruzalem, a ostala manja četiri križa oko njega ostala četiri patrijarhata – neki interpretiraju i kao Svetu zemlju (i Krista) u sredini i četiri kanonska evanđelja oko nje.
Svete liturgije na svetim mjestima – redovito na latinskom jeziku kao jeziku zapadne crkvene tradicije koju baštine Kustodija Svete zemlje te Latinski patrijarhat Jeruzalema – danas sadrže, čuvaju te prenose i neke liturgijske obredne tradicije starije od one zapadne latinske rimske, a koje su povijesno dokumentirane u svjedočanstvima i putopisima onih koji su posjećivali određena mjesta važne za kršćane u Svetoj zemlji u prvim stoljećima kršćanstva i opisivali tadašnje kršćanske obrede na tim mjestima, poput onih posvjedočenih i zabilježenih u spisima iz 4. stoljeća biskupa Euzebija iz Cezareje, anonimnog hodočasnika iz Bordeauxa ili hodočasnice Egerije. Upravo zato su i današnje svete liturgije na svetim mjestima bogato nadahnute dubokom povezanošću, uz pomoć tih predaja, određenih svetih tekstova s tim konkretnim svetim mjestima.
U svakom je svetištu u Svetoj zemlji moguće svakodnevno slaviti svetu misnu žrtvu vlastitu dotičnom svetištu prema misnom obrascu koje slavi otajstvo Božjega djela našega spasenja povezano s tim mjestom. To je jedna od milosnih povlastica pridržanih svetištima u Svetoj zemlji. Tako se, primjerice, svakoga dana – bez obzira na liturgijski kalendar – u bazilici Preobraženja Gospodinova na brdu Tabor može slaviti Misa preobraženja Gospodinova, a u bazilici Svetoga groba u Jeruzalemu na samom grobu Gospodinovu Misa uskrsnuća Gospodinova.
Sveta misa na Gospodinovu grobu
Budući da u sâm grob Gospodinov, dakle u drugu, unutrašnju komoru nekadašnje grobnice pred spomenutu mramornu ploču koja pokriva izvorni kamen na kojemu je Isusovo tijelo bilo položeno i na kojoj se slavi euharistijska žrtva, na dostojanstven način mogu ući i stati svega tri osobe – a to je svećenik služitelj svetih misnih otajstava i uz njega obično dva ministranta – za mene kao vjernika laika je udioništvo u liturgijskom slavlju privatne Mise uskrsnuća Gospodinova u samom grobu Gospodinovu na samom mjestu uskrsnuća Gospodinova rano ujutro, još za mraka (usp. Iv 20,1) sigurno nezamjenjivo, nenadoknadivo i nenadmašivo, a vrlo vjerojatno i neponovljivo iskustvo povlaštenog mjesta Božje prisutnosti te neizreciva milost na kojoj sam neizmjerno zahvalan, svjestan da takvu mogućnost možda više nikada u životu neću dobiti.
Sveti ili Veliki tjedan u Svetoj zemlji je nešto što zaista nije moguće doživjeti nigdje drugdje u svijetu i on uvijek oduševljava svakog kršćanina, i stanovnika i hodočasnika. To se sveto vrijeme u Jeruzalemu živi na mjestima događajâ našega spasenja – muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova – posebice u svetoj liturgiji Crkve (ponitifikalnim liturgijama) upravo na tim svetim mjestima u tim svetim danima i to u različitim dobima dana i noći. Riječ je o dubokom i autentičnom kršćanskom iskustvu, o milostima i blagoslovima koji se zadobivaju jedino u Svetoj zemlji jer ta mjesta našega spasenja, spasenja koje nam je ponuđeno svima – na svim prostorima i u svim vremenima – kao nezasluženi milosni dar, nisu nigdje drugdje. To je vjerničko iskustvo možda još i snažnije ove godine kada se po prvi puta nakon dvije godine koronavirusne pošasti sve svete liturgije slave bez ikakvih ograničenja.
Naša vjera, doduše, nije vezana za mjesta kao da bi o njima nužno ovisila i kao da bi ona za nju bila presudna – naime, blaženi su oni koji, premda ne vidješe, vjeruju (usp. Iv 20,29c), a Božja riječ je zapisana da mi vjerujemo (usp. Iv 20,31a) – ali štovanje nekoga mjesta nužno proizlazi iz te vjere i na njega se hodočasti i na njemu slavi sveta euharistijska žrtva upravo iz vjere. Upravo je zato provesti određene dane svojega života u Jeruzalemu za Kristova vjernika uistinu Božji dar, milost i blagoslov, osobito u ovim svetim danima Svetoga tjedna u kojima se može i fizički boraviti na odgovarajućim svetim mjestima Svete zemlje koja su, kao realna i materijalna mjesta, povezana s otajstvima naše vjere koje cijela Crkva raspršena po svijetu u svojoj svetoj liturgiji kao spomenčinu Božjeg djela spasenja ostvarenog jednom zauvijek u Kristovu vazmenom otajstvu muke, smrti i uskrsnuća uvijek iznova na sakramentalni način uprisutnjuje i uvremenjuje te tako preobražava život i djelovanje Crkve.
Zato svi zajedno možemo reći: „Obradovah se kad mi rekoše: »Hajdemo u dom Gospodnji!« Eto, noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzaleme. (…) Molite za mir Jeruzalemov! Blago onima koji tebe ljube!“ (Ps 122,1b.6).
Marko Taborsky, učenik prve generacije Katoličke klasične gimnazije s pravom javnosti u Požegi
