Smotra srednjoškolskih zborova učenika katoličkih škola
U subotu 26. studenog održana je Smotra zborova učenika katoličkih srednjih škola iz Hrvatske a kojoj je domaćin bila Salezijanska klasična gimnazija iz Rijeke na čelu s ravnateljem don Danijelom Dragičevićem. Na smotri su sudjelovali učenici iz devet srednjih škola koji su došli iz Dubrovnika, Splita, Rijeke, Zagreba, Virovitice, Požege, Slavonskog Broda i Osijeka. Po dolasku u Rijeku učenici su pristupili tonskoj probi nakon čega su imali zajedničko misno slavlje koje je predvodio riječki nadbiskup Mate Uzinić. Nakon svete mise uslijedio je i vrhunac dana, sama Smotra na kojoj su se naši učenici pod vodstvom profesorice Marije Tonković predstavili pjesmama Anima Christi (Marco Frisina) i Prva ljubav (Romana Bilaver). Slavljenička večer završila je agapeom, zajedničkom večerom na kojoj su se pridružili i članovi ŠPD-a “Pegaz” nakon čega se druženje nastavilo uz pjesmu i ples. Drugi je dan bio rezerviran za zajedničko sveto misno slavlje, koje će mnogi zboraši još dugo pamtiti, te posjet trsatskom svetištu kojim ih je proveo fra Gabrijel Bošnjak.
Miroslav Paulić
Od Poklona do Vojaka
Članovi Školskog planinarskog društva Pegaz, zajedno sa zborašima KG-a, ovaj su vikend proveli na zapadu Hrvatske. U ranojutarnjim satima, 26. studenoga zaputili smo se prema Rijeci s Autobusnog kolodvora u Požegi. Početak putovanja uglavnom smo proveli spavajući, no taj mir i tišina nisu dugo trajali. Ubrzo je započela pjesma kojoj su se rado pridružili i naši profesori. Dobra atmosfera nastavila se skroz do odmarališta Ravna gore gdje je postala još bolja. Naime, odmaralište je pokrio snježno bijeli pokrivač zbog kojeg smo sve vrijeme pauze potrošili na grudanje. Zboraše smo ostavili u Rijeci, a naše se putovanje nastavilo do Parka prirode Učka.
Prva nam je stanica bio Planinarski dom “Poklon” gdje nas je gđa Jelena upoznala s poviješću planinarskog doma i parka prirode te nas uputila prema jednom od najpopularnijih vrhova Učke – Vojaku. Početak penjanja bio je naporan i izazovan, ali s dobrom ekipom i pogledom na Jadran, točnije Kvarnerski zaljev s Rijekom, sve je lakše. Cijelim putem susretali smo druge planinare koji su nas pozdravljali sa smiješkom i promatrali pomalo začuđenih pogleda jer je rijetko vidjeti skupinu mladih ljudi voljnih za planinarenje. Put do vrha bio je pun razgovora i smijeha usprkos svim poteškoća na koje smo naišli. Nakon sat i pol vremena napokon smo osvojili Vojak. Iako nas je bura poprilično ‘šibala’ cijelim usponom, taj pogled sa 1448 mNV bio je neopisiv, dajući nam pobjednički vjetar u leđa, doslovno i metaforički.
Slijedilo je spuštanje. Kojih 500 m strmine, oštroga kamenja i meke trave bili su doista izazovni, no definitivno zanimljivi zbog čega nam se raspoloženje još više podiglo. Hodanje šumom kroz čije krošnje prolaze zrake zalaska sunca zlatnocrvene boje pružilo nam je, nakon one hladnoće i prepreka, ugodu kao poklon za dobro obavljen rad. Taj zalazak bio nam je dokaz da bez obzira na teškoće svaki dan može završiti prelijepo, a to naše planinarenje doista je. Po dolasku s planine zaputili smo se prema franjevačkom samostanu na Trsatu gdje smo se brzo raspremili te uputili prema riječkoj Salezijanskoj gimnaziji gdje su bili i naši zboraši i naša večera. Večeru smo završili rastankom od zboraša i polaskom na put prema gradskom korzu na koji nas je odvela naša bivša učenica Nora. Prošli smo blagdanski ukrašenom Rijekom, usput zastali i na kavu s profesorom te se pješice uputili prema Trsatu. Trsatskih stuba bilo je poprilično dosta, no uz dobro društvo i poneku utrku i na taj vrhu smo uspješno stigli. Na kraju te subote došlo je vrijeme i za odmor, a spavali smo u dvorani pastoralnog centra, tj. Auli pape Ivana Pavla II. u vrećama. Iako sigurno zvuči hladno i neudobno, to iskustvo zaista je bilo jedno od najboljih koje ćemo svi pamtiti po malim, ali nezaboravnim trenutcima smijeha i zabave te kasnog druženja i povezivanja.
Trsatsko svetište
Buđenje je bilo nešto manje zanimljivo nakon slabo prospavane noći, no kava i doručak iz obližnje pekarnice popravili su nam raspoloženje. Misa predvođena gvardijanom i upraviteljem svetišta fra Krunoslavom Kocijanom i našim vlč. Tomislavom Dokozom bila je predivno iskustvo. Crkva Gospe Trsatske prelijepa je i izvana i iznutra, a isto tako priča mnoge priče koje nam je vrlo rado ispričao pater Gabrijel. Svetište Majke Božje Trsatske ostalo mi je u posebnom sjećanju, sve slike, krunice i ostale uspomene koje ljudi donose u zahvalu imaju veliku sentimentalnu i duhovnu vrijednost, a vidjeti sve te uslišane molitve uistinu je neopisiv osjećaj koji svima koji dođu pruža osjećaj sigurnosti i olakšanja. Pokraj crkve je križni put kojim smo svi zajedno prošli i na čijem smo vrhu zastali i uživali u pogledu. Put prema kući prošao je u odličnoj atmosferi zahvaljujući pjesmama i pripremama za gledanje nogometne utakmice između Hrvatske i Kanade.