Poezija kao umjetnički izričaj, sažeta forma koja zadovoljava srce i dušu, ritam koji skladno zuji, zvoni, zveči, bruji i budi sva osjetila ne mora biti prepreka mladom čovjeku. Članovi damske družine pokazali su i dokazali, dvjema provedenim radionicama, da čitanje poezije može posredovati u nekim novim, kreativnim izričajima.
Jedna se radionica usmjerila na slojevito čitanje, uz pokret, stihova pjesme Ništa Arsena Dedića. Učenici su najprije čitali za sebe krećući se 
kroz prostor i promišljajući o onome što čitaju. Potom su čitali pjesmu najbližoj osobi , a završni dio aktivnosti pretvorio se u rad u skupinama – pripremu i izvedbu male scenske minijature.
Naredna je radionica bila vezana, djelomice, uz sudjelovanje u projektu Probudi me! Gradske knjižnice u Požegi. Naime, učenici, sudionici projekta, čitali su pjesme hrvatskih književnika dok su ostali učenici bilježili na papiriće motive pjesme ili asocijacije koje je pjesma u njima potaknula. Sve objedinjene motive i asocijacije svatko je imao prigodu proučiti i pročitati te potom odabrati one koji su im se najviše svidjeli, nakon čega su se uputili u svoj kutak za stvaranje nove pjesme. U završnom se dijelu razgovaralo o aktivnosti i čitalo osobne uratke.
Veronika:
7. je noć otkad sam prestala sanjati.
Na silu zatvaram oči i zamišljam nebo,
nebo puno sjajnih zvijezda.
Što se više trudim, ono biva sve više gordo,
toliko gordo
da i mjesec nestaje zajedno sa zemljom
pod mojim nogama.
Upadam sve dublje u tu tamnoplavu.
Tuga me izjeda, a ja je ne mogu spriječiti.
Najednom osjećam zore vjetar.
I gle!
Još jednom, kao i svaki dan prije,
jutro je,
novi početak,
novo nebo.
Tea:
Vlažan zrak jeseni
Dovodi u pitanje ono što mislimo da znamo.
Neukrotiv krik mjeseca u noći
Krošnji daje signal:
I mijenjaj se mild,
ali vrati se kad čuješ vrapca
cvrkut.
Julija:
Nebesko biće, tko te posla dolje?
Na licu ti tuga, al’ glumiš da je bolje.
Radost ti curi
k’o s lica otopljena šminka.
Ajde nazad gore,
Dolje imamo problem.
David:
Još za mjeseca oštre se noževi
podižu lanci, pali vatra.
Cika, vriska, strah…
Ujaku opuštajuće.
Poletno, ludo
raspara svinjske trbuhe.
Bijelo lice pocrvenjelo,
meke ruke okamenile –
svinjokolja.
Marija:
O, taj rumeni
let…
Uvijek ću pamtiti
taj let,
taj osjećaj slobode
i taj let.
O, taj rumeni
let…