Kraj veljače donio je jedno od najbrojnijih školskih natjecanja (smotri) u državi pa tako i u našoj županiji – LiDraNo – smotru literarnih, novinarskih i dramskih ostvaraja. Ove godine domaćin je bila Katolička osnovna škola tako da smo se stvarno osjećali kao kod kuće.
Iako je ove godine delegacija bila nešto manja, pozitivni komentari kao i prijedlozi na državnu razinu nisu izostali. Također, na scenu su stala neka nova lica, neke nove nade KG-a.
U literarnom izrazu Školu je predstavila Rebeka Šipura (1.b) pjesmom Tiha verzija eksplozije (koji možete pročitati u nastavku), dok je veteranka Marta Gabrek (4.b) oduševila u samostalnom novinarskom izrazu problemskim člankom Kruha i igara – a saeculo et in saeculum, kojim je drugu godinu zaredom predložena na državnu razinu!
Monologom Zbogom, Charles predstavila nas je i Tena Eraković (3.b), dok je naša dramska družina oduševila i nasmijala publiku scenskom igrom Može li tko reći.
Iako je, kao i uvijek, imala jaku konkurenciju u dramskoj družini Gimnazije Požega, naši su dramci jedini predloženi na državnu razinu!
Mentor učenicama Rebeki i Marti bio je Miroslav Paulić, a dramcima Marijana Ćorluka.
Zahvaljujemo i čestitamo svim našim predstavnicima na trudu, a mi – ponosni smo do neba – kličemo – DUC IN ALTUM, KG!
Budući da članak Marte Gabrek mora ostati u tajnosti, u nastavku možete pročitati genijalan uradak naše Rebeke Šipure, učenice tek prvoga razreda.
Tiha verzija eksplozije
U hodnicima fakulteta odjekuju koraci
mladih pjesnika
koji ne hodaju — nego mjere udaljenost
između sebe i zbirke koju još nisu napisali.
Njihove sobe mirišu na kavu i neprospavane strofe,
na knjige otvorene kao zahvati nad jezikom,
na podcrtane stihove klasika
koje čitaju kao izazov, ne kao autoritet.
Netko kaže: talent.
Oni čuju: početak.
Netko kaže: nemoj pretjerivati.
Oni čuju: još jedan stih.
U ladicama čuvaju odbijene listove
kao stihove koji još traže svoj ritam —
svaki podsjeća da padneš, pa ustaneš,
i da glas uvijek može pronaći put.
Uče ritam kao zakon gravitacije,
a potajno testiraju kako riječi lebde.
Bilježnica bilježi prosjek,
rukopisi bilježe puls.
Opsesija im ne viče.
Ona šapuće u rimama.
Izbriše. Napiše.
Izbriše. Napiše.
I dok talent ponekad bljesne i utihne,
njihova mladost gori tiho –
podzemni požar u jeziku.
Jednog dana netko će reći:
„Pojavili su se odjednom.“
Kao da se požar ikada pojavi odjednom.
