Nakon što je u četvrtak gostovao na tradicionalnoj korizmenoj tribini u Dvorani sv. Terezije Avilske, jučer je svoje svjedočanstvo s našim gimnazijalcima i učenicima osmih razreda KOŠ-a podijelio Josip Milković – kako sam za sebe kaže – Božji vojnik.
Ovaj je mladi Vrličanin prije točno deset godina teško stradao na vojnoj vježbi, a danas je, paradoksalno, upravo on svjetlo brojnim mladima, ali i svima onima koji se teško nose sa svojim životnim nesituacijama. Tako je i jučer našim gimnazijalcima opisao svoj životni put, progovorio o svojim mladenačkim snovima, trenutku koji mu je preokrenuo cijeli život – i tjelesno i duhovno.
Od mladića koji je volio i igrao nogomet, sina i prijatelja koji je bio praktičan vjernik i koji je u svojim molitvama nosio cijelu svoju obitelj i svoju budućnost, od predanog i odgovornog vojnog kadeta pred kojim je bila časnička budućnost do čovjeka koji je – bez jedne noge, obje šake, vida (!), gotovo i bez sluha – pozvan na misiju u kojoj progovara o neprekidnoj Božjoj blizini, snazi koja dolazi odozgor i koja daje smisao njegovu životu i životu onima koje je njegovo svjedočanstvo promijenilo, o potrebi iskrenog sakramentalnog života u kojem susrećemo pravog i istinskog Boga koji je živ i koji nas jedini ne ostavlja.
Prošli smo zajedno kroz njegov mukotrpan oporavak, doživjeli jedno neopisivo svjedočanstvo radosti koju dijeli ljudima poput njega i onima poput nas koji se uzdaju samo u sebe – u svoje udove i svoje znanje i upravo zbog toga često bivamo nesretni, nezadovoljni i prazni.
U dva dana, u dva predavanja na kojima smo se susreli s Josipom gotovo 400 Požežana ostalo je bez daha, bez komentara, bez pitanja, bez prigovora, bez ali, bez kako… Josip nam nije dao prostora, svojim je svjedočanstvom žive vjere dotaknuo sve pore našega života – naše oholosti, naše prezauzetosti, naše duhovne i emocionalne kaotičnosti, i zapravo naše izgubljenosti.
On je shvatio i od tada poziva sve ljude da grade kuću na stijeni – Isusu koji je živ, da jedni drugima budu radost, da vjeruju u Božju providnost, da osluškuju Glas koji nam oduvijek govori a koji onaj Zli želi utišati bukom ovoga svijeta.
O kako nam je teško – naš posao, naše školske obveze, naše aktivnosti i obveze, pa poštuj oca i majku, pa svetkuj nedjelju, pa pomozi nevoljniku, pa obiđi usamljenog, pa odvoji od svog suviška, pa čitaj Sveto pismo, pa pročitaj knjigu…o kako nam je teško…
Nadam se da dugo, dugo nećemo zaboraviti ovo svjedočanstvo vjere, nade i ljubavi, svjedočanstvo neokrivljavanja i predanja koje je Josipa nagradilo božanskim darom – nadamo se doživotnom suputnicom – ratnicom Teom koja je Božjim promislom postala Josipove ruke i noge, Josipove ruke, a zajedno jedno veliko srce!
Sretni smo što nam ga je Bog poslao naš put baš kao što je i Teu poslao na njegov – jedan jedan!
Duc in altum, Josipe!
Donosimo i jedno svjedočanstvo:
Priča o mladiću koji je nakon nesreće ostao bez ruku, noge, vida i sluha teško je shvatljiva i gotovo nezamisliva. Ipak, ono što najviše dotiče nije sama tragedija, nego njegova nevjerojatna snaga duha. Unatoč svemu što mu se dogodilo, ostao je ispunjen životom i čvrsto vjeran Bogu. To me duboko nadahnulo i podsjetilo koliko su naši svakodnevni problemi zapravo mali u usporedbi s onim što je ovaj mladić proživio. Njegova priča pokazuje da prava snaga dolazi iznutra i da vjera može dati smisao i u najtežim trenucima života! Priča ovog mladića nije trenutak za sažaljevanje,nego prilika za novi početak u kojem trebamo živjeti zahvalnije i hrabrije u samoj vjeri! (Marta Gabrek)
