Veljača prevrtača ili veljača kreveljača poznata je po svojoj klimatskoj prevrtljivosti. Mjesec je to u kojemu noću čujemo nadrealne krikove mačora u sukobima za kvartovske mačke, ali i životinjske krikove ljudi prerušene u svoje (ne)omiljene avatare kojima žele nasmijati, iznenaditi, ali i šokirati eventualnu publiku. Možda bi se složili s nama da se maškaranje, ono izvanjsko, ali i ono unutarnje, kod nekih i u nekim slojevima društva proteže na cijelu godinu, ipak je ono legitimno, manje-više opravdano i organizirano maskiranje još uvijek privilegirano za veljaču. Je li takav oblik društvene zabave – i kritike! – produkt modernog i zapadnog, progresivnog (?!) i osviještenog (?!) svijeta, otkrit će vam malo istraživanje naše Rebeke Bešker. (Uredništvo, U.P.)
Zbogom meso, zbogom zimo!
Tradicija obilježavanja poklada seže daleko u povijest, naše poklade svoje korijene vuku iz razdoblja ranoga kršćanstva, ali je kostimiranje i skrivanje iza masaka puno starijega vijeka. U devetom stoljeću, u vrijeme Grgura Velikog propisana je crkvena mjera koja obavezuje da se u ponedjeljak i utorak uoči Pepelnice posti. Nedjelja koja prethodi Pepelnici nazvana je bezmesna nedjelja. Od tuda dolazi i naziv mesopust, što bi uistinu i bio doslovan prijevod latinskog pojma Carne Vale (zbogom meso). Iako postaje i tumačenja da je riječ karneval nastala od također latinskog pojma Carrus Navalis (brod na kotačima). Naime, brodovi na kotačima bili su dio proljetne svečanosti posvećene božici Izidi u Italiji tijekom 14. i 15.st.
Maškare ili poklade, mesopust ili fašnik…
Kada bismo tražili prikladan hrvatski naziv za karneval, najbliže bi bio pojam poklada. Naime, i tu se pojavljuju dva korijena riječi, jedan je poklan (posno, mrsno značenje), drugi je stari hrvatski glagol klasti (staviti) prisutan u kajkavskom i čakavskom narječju. Blizu je i pojam maškare (prerušavati se), dok je riječ fašnik, učestal u sjeverozapadnim krajevima Hrvatske. I danas postoji velika razlika između gradskih karnevala i onih seoskih. Gradske obilježavaju velike maskirane povorke, plakati i transparenti, plesovi pod maskama, dječje karnevalske priredbe… Kada bismo tražili predvodnika hrvatskih maškara titula bi vjerojatno pripala Riječkom karnevalu. Riječki karneval zapravo je spoj europskog građanskog karnevala, prije svega venecijanskog i austrijskog te elemenata folklora i mitologije starih Slavena.
Jedinstveni narodni običaj – Halubajski zvončari
Skupno maskiranje muškaraca u identične krznene ili runene kostime s obješenim zvonima specifičnost je ruralnih maškara. Kao podsjetnik na te običaje i danas organizirano djeluju Cvetlinski kurenti ili Halubajski zvončari. Područje Kastavštine bogato je zvončarima koji su najpoznatiji ophodnici stočarske pokladne magije u Hrvatskoj. Zvončari s istočnog dijela Kastavštine – Halubja opremljeni su maskama životinjskog izgleda dok zvončari zapadne Kavstavštine umjesto maski životinjskog izgleda nose klobuke pokrivene papirnatim cvijećem. Njihova prvobitna zadaća bila je tjeranje zlih duhova zime i poticanje novog proljetnog ciklusa. Ogrnuti su ovčjim kožama i velikim zvonom na donjem dijelu leđa. Na glavi imaju posebno stilizirane maske – čudne životinjske glave s crvenim isplaženim jezikom i rogovima. Odjeveni su u bijele hlače i mornarske majice kratkih rukava, a u rukama imaju baltu ili bačuku – stilizirani buzdovan.
Cijeli svijet glumi! W. Shakespeare
Obilježavanje karnevala karakteristično je za cijeli svijet. Titula najpoznatijih svjetskih karnevala pripada brazilskim karnevalima. Brazilski karneval dio je brazilske kulture i nacionalnog identiteta te je usko povezan sa sambom i obilježen je najvećim povorkama na svijetu. Najveće su u gradovima Rio de Janeiro, Sao Paulo i Salvador. Jedan od najstarijih i najpoznatijih svjetskih karnevala zasigurno je i Venecijanski karneval koji je zabilježen još 1268. g. u Italiji te Pohod bušara u gradu Mohaču koji su započeli Šokački Hrvati, a kojim se svečano obilježava kraj zime. Običaji s maskama česti su u prijelaznom vremenu (zima-proljeće), nekoć s magijskom svrhom, danas pretežno s društveno-kritičkom ili zabavnom namjenom u karnevalskim događanjima. Sakralnog su podrijetla također u starogrčkom i japanskom kazalištu, no i u commediji dell’arte. U suvremenom kazalištu masku možemo definirati kao izražajno glumačko i stilsko sredstvo.
Najizvornije maske u domorodačkim kulturama
Od davnina maske posjeduju značajnu ulogu u obredima i inicijacijama pojedinih plemena. Afrikanci smatraju da ljudi mogu primorati sile prirode da se pokoravaju njihovoj volji, a kako bi im to uspjelo trebaju poznavati posebne formule ili imati predmete koji onima koji ih upotrebljavaju daju moći jednake moćima božanstava. Ti predmeti najčešće su kipovi koji predstavljaju mrtve, ali mogu biti i maske bogova ili predaka koje daju magične moći onima koji ih nose. Također u plemenskim kulturama maskiranje je bilo sastavnim dijelom priprema za bitke u kojima su svojim strašnim maskama nastojali zastrašiti suparničke vojnike. Danas je taj dio ostao dijelom specifičnosti identiteta sve rjeđih skupina domorodaca koji polako, ali sigurno nestaju u dodiru s ”modernom” i ”naprednom” civilizacijom.