„Nosite masku, perite ruke, držite razmak!“, „Pravilno nosite masku preko nosa!“, „Zabranjen ulaz bez zaštitnih maski!“, “Zabranjeno grupiranje na hodniku škole“, „Držite distancu od dva metra“…samo su neki od natpisa s kojima se svakodnevno susrećemo toliko puta da su nam postali ‘novo normalno’ te čim vidimo određeno upozorenje vezano za nošenje maske, već napamet znamo što ispod piše. Današnje ‘novo normalno’, koje je do prije pola godine bila apsurdna pojava, barem za europsko društvo, ušla je u našu svakodnevnicu bez opiranja, borbe ili preispitivanja, samo smo se prepustili i počeli slijepo vjerovati tom predmetu od polipropilenskog flisa, no je li ovo prvi takav slučaj?
Evolucija (ne)zaštitnih maski
Takav slučaj u kojem su maske prekrivale lice, glavu ili cijelo tijelo nije prvi u svijetu, već dolazi još iz drevnih civilizacija gdje su se maske koristile u magijske svrhe za prizivanje raznih božanstava kao dio kulta. Prvi spomen maske koja je imala jednu od takvih uloga seže čak iz 6. stoljeća prije Krista gdje je na vratima jednog perzijskog groba nađena slika ljudi koji nose tkaninu preko usta. Kasnije su se u Kini šivale tkanine sa zlatnim nitima koje su robovi nosili preko nosa i usta jer se vjerovalo da će im tkanina preko nosa spriječiti da osjete miris hrane koju nose (danas takve maske ne bi zadovoljile epidemiološke standarde). U 17. stoljeću, kada je kuga vladala Europom, Charles de Lorme izmislio je zaštitne maske stvorene za liječnike kuge koje su imale kljun u koji bi stavljali mirisne tvari poput smirne, klinčića, lišća metvice kako bi se zaštitili od zaraženog zraka kod pacijenata. Maske su, također, imale i staklene otvore za oči te bi liječnici, noseći još uz njih i kapute prekrivene mirisnim voskom te rukavice od kozje kože i štap, izgledali poput kakve ptice (ili čudovišta). Unatoč silnim slojevima na sebi, ‘doktori za kugu’ imali su male izglede za preživljavanje, a maske su postale zaštitno lice razdoblja crne smrti. Ne treba izostaviti ni gas-maske korištene u Černobilu kao zaštitu od radijacije.
Ne biste vjerovali, no s vremenom su se maske pretvorile i u modne detalje koje dizajneri svjetskih kuća koriste kao zaštitno lice prikrivajući na taj način pravo lice svojih modela. Ako pogledamo na današnjicu, maske osim na modnim revijama korištene su kao ‘lice’ vandalizma, terorizma te raznih pljačkaša kako bi identitet počinitelja ostao tajan, neke maske poput bijele halje s kapuljačom postale su simbolom Ku Klux Klana kao i razne druge koje simboliziraju likove iz svijeta fikcije i mašte…
Maske među nama
Početkom školske godine naši su učenici, kao i većina u Hrvatskoj, zbog pritiska pandemije koronavirusa obavezni nositi zaštitnu masku za lice i u školi, a koja bi nam koliko-toliko trebala pružiti zaštitu od ozloglašenih virusnih čestica.Već prvi tjedan škole hodnik su zauzeli zeleni pravokutnici prekrivajući lica učenika, školskih kolega, djelatnika škole te smo umjesto nasmijanih lica učenika samo pomoću očiju mogli pretpostaviti izraze lica. Ubrzo smo i u školi shvatili da je globalno tržište iskoristilo situaciju i osmislilo novi način zarade. Naime, nakon onih kirurških pojavile su se make u raznim bojama i s raznim motivima te smo ubrzo tako imali ružičaste, plave, narančaste maskice te one standardnih boja, crne i bijele, od kojih su pojedine bile ukrašene motivima poput cvjetova, prošarane linijama ili krugovima.
S vremenom postalo je jasno da više nije bilo samo bitno hoće li nam 
maska pružiti zaštitu za koju je predviđena, već hoće li nam se boja iste slagati s bojom majice ili hlača ili očiju! Možemo, također, i reći da su postale ogledalom naših osobina ovisno o odabranom dizajnu. Budući da smo se sad već počeli diviti onima s drugačijom, ljepšom maskicom, jesu li se možda pojavili mogući razlozi buduće diskriminacije među učenicima ovisno o modelu koji (ne)nose? Tako je među tinejdžerima jedna od tema u grupnim razgovorima postala i dizajn predmeta bez kojeg više ne možemo izaći iz kuće ili ući u neku ustanovu. Umjesto klasičnih komentara o dizajnu odjeće, obuće pa čak i noktiju, sve više su prisutni oni vezani za boju, izgled i veličinu maske, a vrijeme u kojemu živimo počelo se nazivati ‘novim normalnim’. Možemo li, smijemo li, hoćemo li to doista i prihvatiti?
Slobodna budućnost
Nošenje maski na nastavi tijekom sedam sati nije ugodno, a još manje je efikasno u komunikaciji s profesorima i kolegama iz razreda gdje se pojedine rečenice moraju ponavljati i nekoliko puta kako bi komunikacija bila razgovijetna, a da ne spominjem osjećaj nakon cijeloga dana nošenja iste. Maske, koje su se prvobitno koristile u obredne, medicinske ili neke druge svrhe (kineski robovi, teroristi, maskenbal), danas su postale naš nametnuti zid odvajanja od okoline/društva pod izgovorom zaštite jednih od drugih. Trebamo li se, na koncu, pomiriti da su nam naši bližnji i prijatelji potencijalna prijetnja i da je ovo naša nova stvarnost, života u strahu, u kojoj bismo trebali provesti dobar dio života ili to možemo nekako i promijeniti?