Prvi dvodnevni izlet je za nama. Mjesto radnje poznato je starijim članovima, mladi su se upoznali i zaljubili – Đulovac, Pastoralni centar Katoličkih škola. Đulovac – malo mjesto između Daruvara i Voćina, naseljeno Hrvatima s Kosova, prirodno je izolirano od buke i vreve većih gradova, smješteno u kotlini i na potpapučkim brdima, jutrom okupano rosom i maglom, danju obasjano suncem s visina – školski primjer mjesta u koje čovjek odlazi ne bi li se smirio, odmorio, upoznao sebe i onoga do sebe.
Mini team buidling iliti razvoj tima
Budući da je prošle školske godine ŠPD „Pegaz“ napustilo čak sedam stalnih i predanih članova, prirodno se nametnulo pitanje u kakvoj će formi zaživjeti novi Pegaz, a on je zaživio itekako pomlađen, ali na leđima i krilima starijih članova, današnjih maturantica. Stoga je upravo 
ovaj dvodnevni izlet poslužio za upoznavanje i zbližavanje starijih i mlađih članova društva, kao i s novim suradnikom i duhovnikom vlč. Markom.
Prvi dan je započeo, naravno, sa svih sedam sati redovne nastave koje smo brzo zaboravili na putu za Đulovac preko jesenskim bojama okupanog Papuka. Ni uporna kiša, koja je napokon napunila korita papučkih potoka i rijeke Orljave, nije nas uspjela obeshrabriti ili oneraspoložiti, dapače, duga koja nas je dočekala nad Đulovcem, a koja je simbolično označila novi savez između starih i mladih, ohrabrila nas je i najavila nam je jedno prekrasno druženje i uspješno planinarenje.
U Đulovcu kao doma
Ne znamo koliko vam je poznato, ali Požeška biskupija u vlasnik je prekrasnog i polifunkcionalnog 
pastoralnog centra koji je, nažalost, prerijetko dom katoličkim gimnazijalcima ili osnovnoškolcima ili nekim trećim gostima. Riječ je o zgradi koja nam je drugi put otvorila vrata, ponudila nove ugodne spavaonice, čiste i renovirane kupaonice, prekrasnu ogromnu kuhinju, prostrane prostore za druženje kao i predivnu terasu s neprocjenjivim pogledom na Papuk koji tek treba osvojiti.
Grijeh bi bio ne spomenuti da su zgradu za ovu priliku očistili, pripremili i u funkcioniranje uputili ravnateljica KKG-a u Virovitici Marijana Novak Stanić i njen suprug Željko, domar u virovitičkom KOŠ-u na čemu im neizmjerna hvala.
Po dolasku u centar razmjestili smo se u sobe, rasporedili zaduženja, obavili kupovinu i pripremili večeru (Viktorija i Petra) nakon koje smo u župnoj crkvi Duha Svetoga proslavili svetu misu koju je predvodio naš Marko. Po povratku u centar odigrali smo kviz koji su pripremili maturanti 4.b razreda. Pobjednike nećemo isticati, ali možemo reći da su svi sudionici nagrađeni slasnim palačinkama koje je, za vrijeme kviza, nesebično pripremila naša Viktorija.
Da to neće biti obične palačinke, uvjerit ćemo se tek na kraju idućeg dana…
Za Ivanom, Martinom i Alfom do Petrova vrha
Obilna kiša koja je padala prethodna dva dana promijenila je naš prvotni plan da osvojimo vrh Skoblar tako da smo s našim domaćinima i vodičima, bratom i sestrom Ivanom i Martinom, i Ivanovim psom Alfom, dogovorili sigurniju, daruvarsku varijantu – od Vranjevine do 
Petrova vrha, najvišeg vrha zapadnog Papuka (614 nmv). Bila je to odlična odluka zbog onih koji su prvi put na ovakvom pohodu, za one koji ionako ne bi imali adekvatnu obuću za planinarenje šumom (blatom), ali i za one nešto starije koji nisu u potpunoj kondiciji (imena znana autoru teksta). Neprezahtjevan pohod prekrasnim jesenskim Papukom – s kojeg smo, kad se podignula magla i razišli niski oblaci, promatrali Bilogoru, Moslavačku goru pa čak i Kozaru – iznosio je na koncu čak 12,2 km. Bio je to dobar zalog za ručak koji nas je čekao u Đulovcu, a koji je, pogađate, pripremila naša Viktoria. Nakon što smo se oprostili s našim sad već starim znancima, a nadamo se i prijateljima, Ivanom, Martinom i Alfom, zaputili smo se prema Đulovcu na već spomenuti ručak, spremanje i čišćenje centra i – vjenčanje!
Preko jaja do vjenčanja
Naime, onih palačinki od prethodne večeri ne bi bilo da nije bilo dobrote mladog para koji se te subote vjenčavao. Palačinki bez jaja nema, jaja nismo ponijeli, u trgovini ih nije bilo, u selu sve pozaspalo osim budućih mladenaca koji su bili na pripravi u župnoj crkvi sa župnikom Žarkom. Čuvši za našu muku, mladoženja Jozo ekspresno je riješio svih deset jaja za naše palačinke, a mi smo mu se odužili tako što smo ih došli podržati na njihovu vjenčanju koje smo im obogatili sviranjem (Viktoria!) i pjesmom. Radost je bila obostrana pa smo se u takvom raspoloženju i rastali i od mladenaca Renate i Joze i od župnika Žarka kao i od Đulovca.
