Ni slutili nismo, a možda jednostavno nismo bili dovoljno upućeni, da ćemo za vjerojatno posljednji ovogodišnji planinarski i to dvodnevni pohod odabrati rutu kojom je u svojim hodočašćima redovito hodio naš blaženik Alojzije Stepinac. Od svoga je Krašića, naime, blaženi kardinal redovito na putu za Mariju Bistricu pohodio svetište Gospe Remetske i svetište Gospe Sljemenske Kraljice Hrvata, naravno, na samom vrhu Medvednice. Tako je prošloga vikenda devetero članova ŠPD “Pegaz” na svom prvom dvodnevnom izletu, tijekom kojega smo planirali osvojiti vrh Medvednice koja Zagrebu čuva leđa sa sjevera, bili dijelom Stepinčeva hodočasničkoga puta.
Prvoga dana otvorila su nam se vrata (i srca!) remetskoga samostana u kojem od polovice 20. st. djeluje zajednica redovnika karmelićana dok su crkvu još u 13. st. podigli pavlini. O. Stjepan Vidak, prior samostana Majke Božje 
Remetske, umjesto da nam usliši molbu i osigura nam samo jednu dvoranu u kojoj bismo taj prvi dan noćili, otvorio nam je vrata svoga samostana u kojem smo noćili mi muški i Duhovnog centra u kojem su boravile djevojke. Prvi dan smo planirali i uspjeli osvojiti Sljeme (1030 mnv), najviši vrh Medvednice. Bikčevićevom stazom uspeli smo se do kultnog restorana za planinare (i hodočasnike) gdje smo ručali, a potom se zaputili do svetišta Gospe Sljemenske gdje smo se kratko pomolili za sve članove ŠPD “Pegaz”, naše obitelji i Školu. Ne-vrijeme nam nije dopustilo da se dulje zadržimo na samom Sljemenu pa smo se nešto ranije vratili u Zagreb. Nakon okrjepljujuće večere u ugodnom društvu s o. Stjepanom otišli smo do grada na nešto sasvim deseto – film Putnici u Branimir centru.
Drugi dan slavio se Dan državnosti pa smo se nakon misnog slavlja koje smo slavili na otvorenom prostoru remetske crkve oprostili od domaćina, preporučili se za iduće godine i odvezli do utvrde Medvedgrad s ciljem da se pomolimo za domovinu na Oltaru domovine. Nažalost, navodno zbog renovacije koja je u tijeku – od 2018. godine – Medvedgrad je za posjetitelje zatvoren. To nas naravno nije spriječilo da razvijemo svoje zastave – školsku planinarsku i onu Lijepe Naše!
Da je Zagreb naša metropola to smo se po tko zna koji put lako mogli uvjeriti – velik, možda preizgrađen i prenapučen grad (za naš provincijski ukus), nevjerojatna ponuda sadržaja, ali i ono zbog čega smo doista došli – ljepota njegovih svetišta, dobrota i ljubaznost njegovih domaćina i veličanstvenost dobre stare Medvednice!
Dao Bog da se ponovi!
