Posrtati dalje ili se osvrtati? Je li povratak u mrvice normalnoga življenja tek osvrt(aj) kao ljubomorna pljuska koja obuzima misli govoreći kako je ne tako davno bilo isuviše lijepo i kako će teško ikada više biti isto? Opet, isto nikako ne može i ne treba biti jer mijeni ne možemo umaknuti, no smijemo težiti i čeznuti za sličnim dok god ne posrćemo.
Ovakvo je promišljanje pratilo pripremu za prvi ovogodišnji susret dramske družine na otvorenom, u Zlatnom lugu. Neuobičajena trema, nezgotovljeni kurikul(um)i koji blokiraju kreativnost, strah od nemogućnosti realizacije radnoga susreta, strah od „mjera“, reakcija 
sudionika, vremenske prilike, atmosfera, briga za prijevoz 30 sudionika, promišljanje o „kojoj pametnoj“, motiviranje na ustrajnost u ovoj izvannastavnoj aktivnosti jer svi, iskreno, neće moći glumiti s obzirom na to da je iznimno teško osmisliti predstavu za 30 osoba (uza svu dobru volju) tek je djelić postavljenih izazova na početku još izazovnije školske godine o kojima se ne zbori zato što volimo (i šutimo), a katkad smo krivi i što volimo (a još više što šutimo) jer društvu ovoga doba možda glagol voljeti nije prikladan u riznici bogatoga rječničkog blaga (možda će ga u zastarjelice ili je tuđica); zato što smo svjesni da izvannastavna aktivnost može i mora sačuvati ona zrnca kreativnosti, mašte, smijeha, dobrote i zajedništva (predmetni kurikulum srednjih škola ne može ih „ishodovati“) koja ne mogu i ne smiju biti floskule, osim ako sve ono što alarmantno iniciramo po društvenim mrežama kao prioritetno, jer je sada već ugroženo mentalno zdravlje djeteta, nije tek površna skrb o njima, a oni koji pokušavaju nešto za njih i učiniti samo su emotivni zanesenjaci koji onda tako zaneseno osamljeni svjesno, na kljusetu, hrle u borbu, naravno – s vjetrenjačama, vjerujući kako je ta bitka izvojevana jer su oni tvrđava s jedinom zastavom srca.
Posrtaji su postavljeni zbog skrbi za čovjeka, no okovali su sve dobro u društvu, sustavu, kulturi, umjetnosti i svim sferama našega žića. Bacili su nas na koljena i učinili drugačijima cijelu jednu godinu (i više). Zahvaljujući svim okolnostima, dana 14. rujna 2021. dogodio se osvrt(aj) – podsjetnik na to kakvom smo lakoćom postojanja i djelovanja ne tako davno dijelili zagrljaje, trenutke, osmijehe te poticali maštu i kreativnost. Stoga, osupnuti i nagrađeni mogućnošću osvrt(aja) na lakoću postojanja svega lijepoga proteklih godina, odlučujemo djelovati – apatiju spremamo u zaborave, a empatiju, vjeru i zanose stavljamo na tron ne misleći na posrtaje.
