Često dolazimo u napast i pomisliti i reći da živimo ili u najbojem ili najgorem od svih mogućih svjetova. Svatko ima svoje mišljenje, no zapravo psi laju, karavane prolaze, tj. svako vrijeme nosi svoje probleme, samo ih neki primjećuju i spoznaju, dok ih drugi ili ne vide ili zažmire na jedno ili oba oka. Dobro je i dalje ostalo dobro, a zlo se zaogrnulo (ili su ga zaogrnuli) u raznorazne oblike pa nam ga nude ili nameću, a mi ga imamo slobodu prihvatiti ili ne. Ipak živimo u vremenu kada slobodu izbora, osbonu slobodu, slobodu vlastite volje svijet ili oni koji svijetom upravljaju stavljaju iznad svih drugih bogova modernoga svijeta. Da, pa?
U medijskom svijetu supertalenata, superparova, supervoiceova, superkvizaša, supermilijunaša, superpopularnih profila, superavatara, superpraćenih i superpratitelja…Srednjoškolska kazališna družina Gradskog kazališta Požega nije morala otići dalje od svoga grada kako bi svojim vršnjacima (a svakako bi trebalo pokazati i njihovim roditeljima, odgojiteljima…) prikazali onu manje lijepu stranu odrastanja i suživota – obiteljskog, školskog, društvenog i društvenomrežnog… Usudili su se progovoriti o manje zabavnim temama, usudili su se podsjetiti da nemaju svi priliku odrastati u funkcionalnim obiteljima, da nisu svi rođeni da budu omiljeni u društvu, da nisu svi zadovoljni samima sobom, a opet da je svima potrebno razumijevanje i podrška ponajprije ona u obitelji, a onda ona od svojih vršnjaka, najbližih suputnika i supatnika. Čitav spektar likova mladih ljudi oštećenih u jednoj (ili više) dimenziji svoga života kojima život – takav kakav jest i kakav sami nisu htjeli – nastoji se izboriti za sebe i svoje mjesto pod ovim (hrvatskim i požeškim) suncem. I dok gledamo i slušamo, opterećeni smo njihovom pričom i, htjeli mi to ili ne, postajemo njihov Šimun Cirenac koji iz dvorane odlazi noseći dio njihova tereta i njihova krika.
Shakespeareov suvremenik J. Donne rekao je da ga „smrt svakog čovjeka smanjuje jer je sam obuhvaćen u čovječanstvu…“ Tako se i mi nadamo da ćemo noseći terete jedni drugih učiniti život na ovom mjestu na kojem već jesmo (a kakvo možda sami nismo htjeli) barem lakšim, ako ne već ljepšim. Ovih nas je dana napustilo još jedno mlado požeško stvorenje u jurećem automobilu i njena nas smrt smanjuje jer je ona, znali mi nju ili ne, naše stvorenje, dio našega čovječanstva. I, pitam ja vas, tko na kraju na svu ovu tragediju koju (su)doživljavamo svaki dan ili za koju smo čuli danas u Gradskom kazalištu Požega može reći da ga se ne tiče ili samo otpuhnuti – da, pa???
