Božji tragovi su u nama takvi da kad počneš o sebi razmišljati ne možeš ne primijetiti da u sebi imaš neku dubinu i to onu o kojoj je govorio sv. Augustin – grande profundum – veliku dubinu.
Jedanaest je dana do završetka nastavnog dijela srednjoškolskog obrazovanja za ovogodišnje maturante. Iako ne trebamo i ne smijemo omalovažiti svaki dan, mjesec i godinu koja je u ovoj školi ostala za njima, pred njima je ipak nešto novo, nešto puno ozbiljnije i nemilosrdnije – pred njima su svi maturanti Republike Hrvatske s kojima dijele zajedničke tjeskobe, ideje i ciljeve. Svjestan upravo ove situacije koja je trenutno specifična za naš 4.a i 4.b, školu, točnije, upravo maturante danas je posjetio osnivač škole, msgr. dr. Antun Škvorčević koji im je time htio po tko zna koji put posvjedočiti svoju blizinu. Oca biskupa dočekali su ravnatelj Ivica Bedeničić te vjeroučitelj i duhovnik učenika i djelatnika škole, vlč. Marijan Pavelić koji su ga dopratili u kabinet prirodnih predmeta gdje se susret i zbio.
Pedeset godina mature
Ono na čemu se temelji duh naše škole jest pouzdanje u Svemogućeg kojem su se na početku susreta učenici, predvođeni biskupom, utekli Isusovom molitvom, ali u klasičnom duhu moleći Pater noster. Ispred maturanata biskupu se obratio učenik Dominik Josić koji je u kratkom pozdravu nastojao iznijeti zahvalnost za sve primljeno u ovoj ustanovi koja sve ove godine nastoji formirati cjelovitog čovjeka. Zahvalivši se na upućenom pozdravu otac biskup sjetio se svojih školskih dana tijekom kojih je kao i svatko imao omiljenije i one manje omiljenije predmete, ali ono što mu je ostalo najupečatljivije jesu ljudi koje je u školi susretao – od učitelja i profesora pa sve do učenika. Biskup je maturantima otkrio kako upravo ove godine njegova generacija slavi 50 godina mature. Posvijestio im je da čovjek najviše raste po onome što nastoji sam činiti – čitati, istraživati pa onda usvajati, no raste i iznutra, u srcu, kao osoba po onome što su mu drugi prenijeli, a on primio u svoj život. Potrebno je postaviti pitanje tko je to onda od nas bolje čovjek i što se to s nama sve može dogoditi?
Grande profundum est homo
„Kako vi prihvaćate sami sebe? Tko ste vi samima sebi?“ zapitao je biskup maturante. „Ako vi sami sebe ne znate uzeti na red, a gledate i studirate zvijezde, nebo, kemiju, najsitnije detalje stvarnosti oko vas, nešto ćete naučiti, ali s vama se neće puno dogoditi. Kad nešto znamo sličimo računalu koji nešto zna, ali na svoj tehnički način. Ali kad samog sebe uzmem na red onda puno više toga mogu pročitati o sebi. Svi mi osjećamo, imamo iskustvo da bismo mogli biti drugačiji. Po ovoj pameti upisano je u nama i mi znamo nekim svojim unutarnjim osjetilom da bi mogli biti drugačiji. Do koje to mjere? Da smo ga mi sami upisali onda bismo odmah znali da možemo biti do te i te mjere drugačiji, no budući da to nije naš podatak već smo tu na tragu nekoga drugoga koji je naumio nešto s nama, a taj drugi piše se obično velikim slovom. Govor o Bogu počinje onda kad počnem misliti o čovjeku. I onaj koji nikada nije uzeo sebe za ozbiljno tomu ni Bog neće nikada ništa značiti. Božji tragovi su u nama takvi da kad počneš o sebi razmišljati ne možeš ne primijetiti da u sebi imaš neku dubinu i to onu o kojoj je govorio sv. Augustin – grande profundum – veliku dubinu.
Čovjek je i soma i psihe i pneuma!
Biskup Škvorčević se osvrnuo i na suvremena nastojanja da se čovjeka višestruko raslojava te objasnio „da se čovjek često raslojava na tjelesnoj razini pa znamo koliko smo centimetara visoki. Mi možemo raslojavati sebe na razini 
koju nazivamo psihička, grč. psihe. Imate, međutim, i onu treću razinu koju obično nazivamo razina duha ili pneuma. Soma, psihe i pneuma! Redovito mi sa sobom dolazimo na kraj u tjelesnoj dimenziji jer tu dimenziju najlakše osjećamo. Nju živimo kao neku sastavnicu vidljivu, opipljivu, osjetljivu i tako dalje. Što se tiče razine psihe, tu je već malo drugačije. A ono što se tiče duha, tu zapravo idemo najsporije i možda najteže. Ta razina duha je najbitnija. Jer ono što se tebi može dogoditi, to se na neki način zgusnulo baš na toj razini. Tvoje mogućnosti – da ti budeš drugačiji, puniji, da ti osvojiš neku višu razinu života, ta otvorenost za to drugačije, za punije, za istinskije, to je duh tvoj. Ako samo njegujete tjelesnost, ako njeguješ um, njeguješ želudac, a ne njeguješ duh i duhovnu dimenziju nećeš rasti.“
Čovjeku je jedinstveno i to da je osoba
„Kad god kažemo riječ osoba, odmah smo rekli duhovni podatak o sebi jer osoba nije nešto što možeš pročitati, 
izmjeriti metrom, staviti na vagu. Osoba je neuhvatljiva dubina tvoga bića, neponovljivost i jedinstvenost.“ dodao je otac biskup. „Nema istoga čovjeka po osobnom profilu, ima po licu, ima po tjelesnoj dimenziji, možda i po psihičkoj, ali mi smo po toj osobnoj dimenziji, po dimenziji duha svi drugačiji, originalni. Nitko nije plagijat, nitko kopija, nego uvijek original! Već ta činjenica da si ti original, neponovljiv i jedinstven govori da nisi došao iz nekih vlastitih mogućnosti, iz ljudskih mogućnosti nego iz nekih drugačijih mogućnosti, Božjih mogućnosti. To znači ako sebe ozbiljno uzimaš u tim dimenzijama – dubokim, jedinstvenim, neponovljivim, osobnim i ta dubina tebi govori da si stvoren za drugačije, za više, tu si na pravom tragu samoga sebe. Isus Krist vam nije došao ljude naučiti tek nešto, nije im došao progovoriti tek neke istine, nije ih došao uvesti u gospodarske sustave, odgojno-obrazovne sustave, nego je progovorio ljudima baš o tim mogućnostima duha.“
Znanje da, ali u ljubavi
Otac biskup se potom vratio na početno pitanje što to mi možemo biti, što hoćemo biti, do koje razine i s kim možemo izrasti. „Na to pitanje ne možemo odgovoriti nekim drugim nego zapravo s Isusom Kristom. Mi smo zato osnovali Katoličke škole da bismo vama mladim ljudima otvarali te dimenzije, reći ću, dimenzije važnije negoli same dimenzije znanja. Znanje je silno važno no sv. Pavao će reći da znanje napuhuje, može napuhati čovjeka da pukneš od znanja. A onda nastavlja da nam je od znanja potrebno daleko više te da je ljubav ta koja je zapravo vrhunac svega i koja je ključ, tajna našega postojanja. Od kud smo mi došli i do kud mi možemo doći na to nam jedino Ljubav daje odgovor. Isus Krist nije drugo, nego upravo to. On je na križu položio sebe, a to vam je ljubav.“
Katoličke škole nude i vježbanje u dimenziji duha
„Mi smo paradoksalna bića, tek kad ostavimo sebe, napustimo sebe, umremo sebi, onda istinski možemo pronaći sebe. I onaj tko je znao upravo u toj dimenziji živjeti, vježbati se, taj je naslutio te dimenzije mogućega. Tako postoji put znanja ili znanosti, a postoji i put duha. Ne znam koliko ste uspjeli u ove 4 godine steći iskustvo upravo na toj razini. Ako netko ima iskustvo znanja, sportsko iskustvo vještina, ne znam kojih sve drugih, a nema iskustvo duha,
duhovno ili iskustvo dimenzije svoga bića, on je siromašan, na neki način neostvaren. U našoj gimnaziji je bilo mogućnosti, kao i u drugim katoličkim školama, da upravo tu otkrivate sebe i da nastojite vježbati sebe upravo u tim dimenzijama i da na koncu rastete u dimenzijama duha. Koliko ste uspjeli, naravno da je teško reći, teško je reći vama svakome za sebe, a kamoli zajednički reći za sve. No želio sam ovim našim kratkim susretom potaknuti vas da se sada kad ulazite u neke godine, kažu neki ozbiljnije godine, no nema neozbiljnih godina, počnete snalaziti u tim dimenzijama duha u kojima ćete se ostvariti kao bića u punini. Stoga bih vam iskreno poželio da nakon svega što je ovdje bilo poticano i promicano, da nakon svega kao odrasliji, zreliji ljudi nastavite promišljati i shvaćati dimenzije tog života pa da vidite koliko će punine biti u vama više negoli sada.“
Čovjek suvremene kulture sve je nesretniji
Otac biskup potom se osvrnuo na kulturu koju njeguje svijet i koju njeguju mladi, kulturu koja je kroz vjekove nastajala iz transcendentnog odnosa umjetnika s Bogom i na ovu novu, suvremenu koja se nastoji razvijati ali ne misleći previše o dimenziji transcendentnog. „Kultura je čovjekov pokušaj konkretizirati svoje postojanje u određenom vremenu i prostoru. Kultura je u užem smislu slikanje, modeliranje kipova, glazba i tako dalje. Postoji i kultura mladih. Kultura je pokušaj konkretno ostvarivati život, dati sebi lice u određenom vremenu i prostoru. Otkad postoji čovjek u svakoj kulturi on je sebe konkretizirao prvenstveno i u dimenziji transcedentalnog, povezanosti s Bogom. I ono što je važno reći, mi smo svjedoci da u suvremenoj kulturi čovjek postaje sve nesretniji, ima sve više tehničkih mogućnosti koje ne ispunjaju njegovu nutrinu, dubinu bića koja je skrojena na duhovnu mjeru, a to je Bog.“
Čovjek je u svojoj slobodi sustvaratelj s Bogom
Na koncu se otac biskup osvrnuo na aktualna pitanja koja se najviše nameću mladima, a jedno od njih je upravo pitanje slobode i njene granice. „Postojimo zato što nas je drugi smislio, Bog nas je stvorio. Stvorio nas, kao bića jedinstvene, neponovljive osobe. Stvorio nas kao slobodna bića, a sloboda je silno važna sastavnica našeg 
postojanja. Stvorio nas je kao muško i žensko. Osposobio za zajedništvo koje se zove ljubav. On je obdario čovjeka da iz tog zajedništva ljubavi bude sustvaratelj. Bog stvara čovjeka, a čovjek u bračnom zajedništvu iz ljubavi postaje sustvaratelj s Bogom. Onda čovjek živi u dimenziji blizine s Bogom stvoriteljem. Bog vam silno poštuje vašu slobodu. Bog nikad ne prisiljava nikoga. Bog nikada ne kaže moraš. Bog ne ide nikada s takvom gromovnom jasnoćom jer ti ne želi uništiti slobodu. Bog ti daje samo poticaj iznutra, a kad se ti u svojoj sabranosti susretneš s njim u tom njegovom tragu pa se u tome snađeš pa u tom tvoja sloboda progovori, to je onda dragocjeno – Bog i čovjek u dijalogu.“
Na kraju susreta biskup Antun zahvalio se maturantima na njihovoj pozornosti, ali i na svemu što čine za sebe i završio: „Kad s Bogom računate i kad nastojite sebe zamišljati u tim dimenzijama onda najviše činite sebi. Želim vam zaista da rastete kao mudar mladi naraštaj gdjegod se našli, kao studenti, poslije kao ljudi koji će naći radno mjesto. Radno mjesto je važno, ali i tvoja izgrađenost po kojoj ti i za vječnost imaš spasenje. Želim vam puno marljivosti i mira dok ne riješite maturu, a onda puno Božjeg blagoslova.“
Foto: Jana Jularić