U utorak se 3. svibnja mala skupina gimnazijalaca zajedno s ravnateljem Ivanom Bedeničićem uputila u Zagreb kako bi sudjelovali u radionici ikonopisanja koju je organizirala Srpska pravoslavna opća gimnazija „Kantakuzina-Katarina Branković“ a u okvirima projekta Međureligijska kultura i suživot vjerskih zajednica Grada Zagreba.
Na početku nas je srdačno pozdravio ravnatelj škole prot. st. Slobodan Lalić i upoznao sa značajem ikona u pravoslavnoj vjeri, ali i u bizantskoj umjetnosti. Svi smo imali priliku razgledati prostore nove zgrade Pravoslavne gimnazije koja odiše modernošću, ali i praktičnoću. Ono zbog čega smo se i okupili bila je radionica koju je vodila prof. Jelena Hinić. Upoznala nas je s drevnim načinom izrade ikona, miješanju pigmenata s emulzijom jaja i vode, tzv. jajčana tehnika, te načinu i redu nanošenja boje na podložak, najčešće dasku. Nove se ikone najčešće izrađuju prema predlošku neke starije što je bio slučaj i s našim prvim ikonopisanjem.
Uz rad se također podrazumijevalo i druženje s učenicima-domaćinima iz Srpske pravoslavne opće gimnazije „Kantakuzina-Katarina Branković“ u Zagrebu, ali i učenicima iz Ženske opće gimnazije Sestara milosrdnica, Islamske gimnazije dr. Ahmeda Smajlovića i Srednje škole u Maruševcu s pravom javnosti čiji je osnivač Kršćanska adventistička crkva.
Nakon dosta uloženog truda i napornoga rada, naši su gimnazijalci zadovoljni svojim domovima ponijeli svoje radove, ali i vrijedno iskustvo koje ih je obogatilo na osobnoj, kulturološkoj i ekumenskoj razini.
Mladi su neopterećeni i otvoreni
Radionica na kojoj smo se upoznali s ikonama i načinom na koji one nastaju naučila nas je mnogočemu. Prije svega naučila nas je strpljenju – inače, 4 sata slikanja svoje prve ikone nije bio lak i brz posao. Zatim nas je naučila suradnji i pomaganju, jer nije svima išlo od ruke slikati ikonu pa je mnogima bila potrebna pomoć prijatelja iz klupe. No, najviše od svega naučila nas je bratskoj ljubavi, jer kad sam pogledao oko sebe nisam vidio pravoslavce, muslimane, adventiste i katolike, vidio sam mlade ljude, ljude koje ne zanima mržnja koju su namjerno nametnuli neki tamo ”veliki” ljudi, već mlade ljude koji žele stvoriti bolju budućnost, neopterećene mlade ljude koji su spremni pomoći svima, koji ne mjere čovjeka prema vjeri i naciji. Upoznao sam mlade ljude koji žive sa svojim Bogom. Upoznao sam mlade ljude koji žive za budućnost, a ne za prošlost.
Domagoj Zubović
Umijeće dostojno divljenja
Doista je bilo zadovoljstvo boraviti u ovoj prekrasnoj obrazovnoj ustanovi koja je unatoč svojoj modernosti odisala tradicionalnošću naroda i vjere koja je tu ustanovu osnovala. Također se smatram privilegiranim što sam se okušao u tehnici o kojoj nisam ni sanjao te što sam imao mogućnost raditi s profesionalnim alatima i materijalima kakvi su dostupni uglavnom samo umjetnicima ili, nekada, kraljevskim slikarima. Oduševljen sam mentoricom profesoricom Hinić koja nas je vodila te nas naučila raznim tehnikama slikanja, sjenčanja i teksturiranja. Spoznao sam koliko su pravoslavne ikone bogate raznim tehnikama a upravo to je ars ili tehne – umijeće odnosno vještina. Savršenstvo se u ovoj tehnici postiže satima vježbanja i godinama iskustva što zaslužuje posebno poštovanje i divljenje. Doista, ovo je bilo iskustvo koje bih svaki put iznova proživio!
Bruno Razumović