Od 22. do 28. kolovoza učenici katoličkih gimnazija iz Požege i Virovitice, koji će za nekoliko dana započeti četvrti i posljednji razred svog školovanja u tim ustanovama, boravili su na maturalnom hodočašću u Rimu. S njima su bili njihovi razrednici prof. Đaković i prof. Paulić te vjeroučitelj Marijan Pavelić. Pridružio im se i biskup Antun Škvorčević te je u srijedu 24. kolovoza s njima sudjelovao na generalnoj audijenciji s papom Franjom na Trgu sv. Petra. Tom prigodom biskup se susreo s papom Franjom te mu predstavio požeške i virovitičke maturante zamolivši za njih poseban apostolski blagoslov, na što je Papa odgovorio da to rado čini i da ih uključuje u svoju molitvu da ostanu vjerni Isusu Kristu. Predvečer istoga dana biskup je predvodio misno slavlje u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima. U pozdravu je podsjetio maturante na pola tisućljeća prisutnosti Hrvata u Vječnom Gradu po ustanovama koje su postojale uz nacionalnu crkvu sv. Jeronima, napose na značenje Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima, te ih pozvao da se sjedine u molitvi sa svima onima koji su ovdje svjedočili pripadnost Bogu i svome hrvatskom rodu.
U homiliji biskup Antun je rekao gimnazijalcima da u Rim nisu došli tek nešto vidjeti, nego u srcu biti ispunjeni snagom vjere, napose prvokršćanskih mučenika. Naglasio je da se u središtu kratkog evanđeoskog ulomka o blagdanu sv. Bartola apostola, nalazi upravo glagol »vidjeti«, koji evanđelist koristi čak šest puta. U njemu se opisuje kako je apostol Filip nagovorio Natanaela – tako evanđelist naziva apostola Bartola – da dođe vidjeti Isusa. Doći k Isusu i vidjeti ga, nastavio je biskup, nije tek neki fizički podatak, nego je to nutarnje čovjekovo stanje u kojem njegov pogled srca ispunjen vjerom dopire do Božje istine o njemu. Upitao je gimnazijalce do kuda seže njihov pogled, pozvavši ih da i oni poput Natanaela dođu k Isusu Kristu, jer je u njemu progovorila moć ljubavi i milosrđa jača od njihove slabosti, zloće i sebičnosti, i da dopuste da im ovdje u Rimu, osobito na svetim misama, progovori jasnoća Božje istine o njima i da tu istinu promatraju bistrinom pogleda svoje vjere. Potaknuo ih je da dok budu pohodili Sikstinsku kapelu u Vatikanu upravo takvim pogledom vjere promotre Michelangelovu fresku Posljednjeg suda na kojoj će među brojnim ljudima koji su se svrstali na stranu Isusa, suca svega svijeta, ugledati i sv. Bartola koji u ruci drži svoju oderanu kožu, simbol njegova mučeništva i znak njegove vjernosti Isusu Kristu te se i sami obnove u vjernosti njemu. Dodao je da lice Krista suca i gesta uzdignute ruke nije izraz srditosti, nego žalosti što su se neki ljudi opredijelili protiv njega i izabrali sljepilo, nemoć, sebičnost i zloću, koja ih odvodi u vječnu propast. Otac biskup također je pozvao gimnazijalce da na ovom hodočašću provjere nisu li možda i sami postali žrtva vlastite zatvorenosti, poručivši im neka nikome ne dopuste da u sebičnost zatvori njihova mladenačka bića, osobnost, duh i srce, nego da uvijek iznova otvaraju vrata svoga srca Kristu, kako je na početku svoga pontifikata govorio sv. Ivan Pavao II., utemeljitelj naše biskupije. Završavajući homiliju biskup je s Antunom Brankom Šimićem poručio gimnazijalcima da ne idu maleni ispod zvijezda, nego da vjeruju kako se putem otvorenosti vrata svoga srca Bogu može stići do vječnosti. Na koncu misnog slavlja biskup Antun je spomenuo gimnazijalcima da je rektorom ovog Hrvatskog papinskog zavoda sv. Jeronima u Rimu bio i Josip Pazman, svećenik rodom iz Pakraca, s područja sadašnje Požeške biskupije, kao i to da ovdje borave svećenici hrvatskog govornog područja koji na rimskim učilištima pohađaju poslijediplomske studije, izrazivši želju da Gospodin nekoga od gimnazijalaca pozove u svećeničku službu, i tko zna, možda netko od njih kao svećenik dođe u ovaj rimski zavod.
Sutradan, 25. kolovoza, biskup Antun je s gimnazijalcima posjetio baziliku sv. Petra u Vatikanu te je na grobu Apostolskog Prvaka slavio s njima svetu misu. Pozdravljajući ih na početku slavlja naglasio je da se nalaze na jednom od najsnažnijih rimskih mjesta, gdje je mučen i pokopan sv. Petar apostol i gdje kršćani od davnine trajno čuvaju vjernički spomen na njega. Rekao je da se iznad Petrova groba, u bazilici uzdiže veliki oltar zvan »konfesija«, oltar ispovijesti Petrove vjere, upravo na mjestu gdje je zbog vjere u Krista podnio mučeništvo. Pozvao je gimnazijalce da u svojim mladenačkim srcima poslažu mozaik onih ljudi koji su tijekom dvije tisuće godina dolazili na ovaj grob, među njima mnogi iz Hrvatske, i da sjedinjeni sa svima njima iskažu svoju zahvalnost i odanost sv. Petru i njegovu učitelju Isusu Kristu, kojega je volio i za kojega je položio svoj život; da se svatko osobno i svi zajedno povjere zagovoru sv. Petra te kao predstavnici Požeške biskupije svi zajedno ispovijede svoju vjeru u povezanosti s cijelom Crkvom.
Podsjetio je nazočne gimnazijalce da pripadaju hodočasničkom hrvatskom narodu čiju je vjerničku čežnju za Božjim licem, očitavanu pred relikvijom Veronikinog rupca, uočio pjesnik Dante i u svojoj Božanstvenoj komediji napisao poznate stihove: „Poput onoga možda koji iz Hrvatske / dođe da vidi našu Veroniku / pa svojom vjekovječnom čežnjom nezasićen / kaže u misli dok se pokazuje (rubac) / ‘o Gospode moj, Isuse Kriste, pravi Bože, / tako li je, dakle, izgledalo lice tvoje’“ Kazao je također da je s ovog mjesta davne 879. godine papa Ivan VIII. blagoslovio hrvatskog kneza Branimira i njegov narod, nazvavši ga narodom svetog Petra. »Ne bojte se biti Isusovima u Katoličkoj Crkvi, i ne bojte se prihvatiti vrijednosti koje vam Crkva otkriva, za njih se opredijeliti i od njih živjeti«, poručio je biskup gimnazijalcima. Zaželio je da blagoslov, koji je papa Ivan VIII. nekoć ovdje zazvao na hrvatski narod, siđe sada i na njih, a sv. Petra je zamolio da im svojim zagovorom pomogne da kao mladi naraštaj ostanu vjerni svojoj duhovnoj hrvatskoj baštini. Završavajući homiliju pozvao je gimnazijalce da na ovom svetom mjestu svi zajedno ispovjede svoju vjeru.