Vukovar u Versima

Ljerka Car Matutinović

TU JE NEKAD BIO GRAD

(Nepokorenom gradu Vukovaru)

 

Sine moj, ne zaboravi

TU JE NEKAD BIO GRAD

42988545_713012919037296_122655684036557582_nPrelijep, u cvatu

Vitki zvonici izrasli iz ravnice

Pjesma široka i radosna

ko dječje oči obasjane igrom

Sine moj, ne zaboravi

TU JE NEKAD BIO GRAD

Kao aveti niču sada crni zidovi

zgarišta

Izrešetani i poniženi do nadljudske

patnje

Ne zaboravi, sine moj

TU JE NEKAD BIO GRAD

Bespomoćne žene i djeca, ranjenici u skloništima

ispod ruševina

Branitelji u rovovima prkose

Čudesni arkanđeli plamenog mača

Sve suze ovoga grada sav teški vapaj

u vatrene strijele pretvaraju

Ni stopu zemlje hrvatske bezumnim drznicima

Sine moj, ne zaboravi

TU JE NEKAD BIO GRAD

 

i bit će zauvijek

20. X. 1991.

 

Tomislav Domović

PISMO POGINULOG RATNIKA

 

Dragi moji!

Ovdje je neizmjerno hladno i mračno, kao u

pećini nekoj

neotkrivenoj.

Hvala Bogu bol ne osjećam!

Samo drhtavicu strašnu

i do kostiju studen.

Do duše studen.

f55830f4328dd5ad5a05Ni za čime ne žalim ako je vama sada dobro.

Kratko je trajalo,

no svakim svojim člankom bio sam tu i

svakim okom

vidio sam neizmjerno više sjena i svjetlucanja

od nekoga

tko na svjetlo dana izlazi stisnut i mek.

Dragi moji, ne činite ustupak mojoj samoći

teškim suzama nakon teškog sna već živite

kako bih ja živio da sam živ.

Kao ptica što zazire od kaveza.

Kao korak košute u travanjskoj travi.

Dišite!

Dišite dubokim plućima i preko vas i ja ću disati!

Moj rani odlazak bio bi uzaludan kad

ne biste uspjeli

zavoljeti još nekoga meni sličnog,

meni različitog. Svejedno je, bez ljubavi

samo smo šarene omotnice i prvi krug do pakla.

Znam da će i bez mene trešnja procvjetati.

I bez mene brat ćete krupni plod.

Ali kad vam se sok ustima razlije i kad

majka iznese

toplu savijaču zaustavite nekog, bilo kog.

 

Darujte ga isto kao što biste moje tijelo hranili

i pokazavši mu krasno drvo sred djedova

dvorišta recite

To naš voljeni u trešnjinu korijenju spava.

 

Slavko Mihalić

ZRAKOPLOVI-UBOJICE

 

jrvipvo_mig-29_112     Zrakoplovi-ubojice kradu sirotinjski ručak.

Provale u podrum gdje se u tmini skrivaju užasnute

glave i raznesu svaku treću, na ostale uruše zid.

Uvlače svoje hladno metalno tijelo u postelje

ljubavnika.

Majci koja rađa gađaju novorođenče među

nogama.

Lete vrlo nisko da im kompjutori točno izračunaju što još ljudsko svijetli u opustjelim

Ćelijama.

Kako samo točno raketiraju zrnca pšenice.

Ovdje će biti nacionalni park smrti, govori

onaj što ih šalje.

Raduje se vašoj bespomoćnosti.

Trga vam sablasnim zrakoplovima odijelo

s tijela. Trga meso s kostiju.

Već sve znamo o njemu.

Sada bi trebalo skinuti krinke onima u

zrakoplovima.

Kad slete, iz njih izlaze štakori, crne

udovice, ulaze u gostionice, naručuju pića.

U čašama krv.