14. i 17. studenog 2022. godine u sklopu obrade nastavne teme Organizacija i funkcioniranje ekosustava učenici 1. a i 1. b razreda zasadili su uz pomoć profesorice iz biologije i kemije Martine Franjić vrt u boci. Riječ je o radu koji bi trebao kroz više godina stvoriti svoj vlastiti mini- ekosustav u boci. Zasađeno je nekoliko biljaka (čuvarkuća, mahovine, kaktusi) i sjemenki (grah i pšenica), zaliveno vodom i zatvoreno čepom. U tlu koje je stavljeno u bocu nalaze se mineralne tvari te 
bakterije i gljivice koje obavljaju ulogu razlagača. Biljke iz tla uzimaju vodu i mineralne tvari, iz zraka kroz lišće ugljikov dioksid i uz pomoć sunčeve svjetlosti koja prodire kroz staklo boce, stvaraju šećer glukozu i kisik. Taj se proces zove fotosinteza. Biljke tijekom dana stvaraju dovoljno kisika da mogu disati tijekom dana (kada istovremeno vrše fotosintezu) i tijekom noći kada se fotosinteza ne može odvijati zbog nedostatka sunčeve svjetlosti. Kroz fotosintezu, biljka dobiva energiju potrebnu za rast. Dišući, biljka u svojim stanicama procesom biološke oksidacije stvara ugljikov dioksid (kojeg opet koristi u procesu fotosinteze) i vodu. Ta vlaga se nakuplja na stijenkama boce i kondenzira na biljku. Lišće i ostaci uginulih biljaka koji padnu na dno boce trunu i proizvode dodatne količine ugljikova dioksida koji se također koriste u procesu fotosinteze. Na taj način bi se ovi procesi trebali moći odvijati sve dok biljke ne prerastu prostor u kojemu žive. Iako, naravno, to je ograničeno potrebnom količinom tvari koje biljke trebaju za rast. Osim biljkama, učionica 1. b razreda postala je dom ribicama, vodenim i kopnenim puževima koji će s našim učenicima dijeliti sve lijepe, ali i one malo manje lijepe trenutke.
Martina Franjić, prof.
Jeste li znali?
Ovim radom ponovljen je pokus Davida Latimera. Naime, kad je David Latimer posadio sjeme u staklenoj boci na Uskrs 1960. godine iz čiste znatiželje, nije imao pojma da će se pretvoriti u gusto zelenilo koje će bujati narednih nekoliko desetljeća. Sada, više od pola stoljeća kasnije, „vrt“ u ovoj zatvorenoj boci uspijeva bolje no ikad, ispunjavajući je bogatim biljnim životom – i to unatoč činjenici da ga Latimer nije zalijevao od 1972. godine. Nakon što je stavio nešto gnojiva u bocu, Latimer je pomoću žice zasadio sjeme puzavca i dodao malo vode. Bocu je zatvorio, stavio je na sunce i otada fotosinteza čini svoje. Od 1972. godine kad ju je Latimer posljednji put zalio, biljka ne dobiva svjež zrak i vodu, no ipak je uspjela stvoriti vlastiti samoodrživi ekosustav. Kroz fotosintezu, biljka dobiva energiju potrebnu za rast apsorbirajući sunčevu svjetlost. U tom se procesu također stvaraju vlaga i kisik; vlaga se nakuplja i zatim ponovno „kiši“ dolje na biljku. Lišće koje padne na dno boce trune i proizvodi ugljikov dioksid potreban za fotosintezu. Zapanjujuće je kako s malo sunčeve svjetlosti biljke mogu rasti, čak i u ovakvim uvjetima, stvarajući mikro verziju Zemlje u boci. 80-godišnji Latimer nada se da će njegova djeca nastaviti s eksperimentom i nakon njegove smrti.
