Uz Mjesec hrvatskoga jezika (21. 2. – 17. 3.)
Zuji, zveči, zvoni, zvuči/ šumi, grmi, tutnji, huči jezik naš hrvatski i svojim konsonantnim i sonantnim orkestriranjem stvara suglasja, utopijska mjesta naših srdaca koja ne bi ni smjela drugačije doživljavati svoj jezik jer jedino se njime mogu oslikati sva blaga duše, sve bogatstvo običaja, sve njegove mogućnosti – i kulju, i jedinicu, i komad, i kolac, i top, i kec, i as koji je dao profesor, profka, profa, raska, profesorka možda matematike ili matke, u odgojno-obrazovnoj ustanovi ili školi nakon čega je učenik, đak, đače otišao kući i dobio od roditelja ili staraca jezikovu juhu.
Bremenito je doba egzistencijalnih nemira uzburkalo sve istinske bisere našega žića i poljuljalo vrijednosti, davno postavljene, s velikim poteškoćama ostvarene i izborene. Površnim odnosima prema obilježjima svoga identiteta ozbiljno narušavamo i svoju bit. Klimava su opravdanja kako se ne može (ili ne treba) opirati prilivu anglizama, osakaćenoj komunikaciji digitalnoga doba, koju mnogi ne mogu ni dešifrirati, ili vulgarizmima koji su ušli u sve sfere međuljudske komunikacije, pa čak i u kulturne institucije. Tako valjda ponekad (ili sve češće) bolje zvuči, ali i dalje ostaje nejasno zašto u tome ustrajemo, zašto ne reagiramo. Kao da ne primjećujemo da takav izričaj múči, onako teško, muklo, nelagodno. I mȕči, kao krvnik nedužnu žrtvu.
Istim slijedom valja spomenuti i pomalo zaboravljeno bogatstvo naših narječja. Zašto se ne bi onda iz pozicije čakavskoga narječja svim zagađivanjima lijepoga i jedinoga našega jezika imperativom stalo na kraj i reklo muči/šuti? Muči ako ga gušiš, muči ako ga truješ, muči ako ga prodaješ zbog krivih pobuda, zbog krivih ljudi, zbog dopadljivosti ili zbog toga što ga se sramiš.
Ako svaki izvorni govornik dopušta da ga jezik zbog svojih normi muči pa ga radije neće njegovati, tko će prenijeti potomcima sve njegove mogućnosti, sva suglasja, sve boje, mirise i višestoljetne trenutke naše povijesti i našega žića?
Prva tiskana knjiga na hrvatskome jeziku i glagoljičnom pismu – Misal po zakonu rimskoga dvora iz 1483. godine bila je povod obilježavanju Mjeseca hrvatskoga jezika (21. 2. – 17. 3.), manifestaciji koju je 2004. godine pokrenuo Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje kako bi osvijestio potrebu njegovanja jezika kao temelja naše pismenosti, kulture i identiteta, stoga i nama ne preostaje ništa doli njime glagoljati onako kako su to činili i naši preci – glasno, ponosno, zvučno jer velika je zadaća na plećima svakoga od nas ponaosob – očuvati ga, prenijeti ga potomcima, ne pretvoriti ga u muk. Neka Preradovićev stih, ljubav i zanos s nama (i u nama) zuji, zvoni, zveči i zvuči, bez srama, prkoseći svim olujama koje ga uzburkavaju. Neka i mȕči, samo neka ne múči, neka ne utihne.