Diljem Lijepe Naše 8. svibnja bio je topao i sunčan dan na radost, vjerujem, većine ljudi, a posebice drugih razreda KG-a koji su se u ranim jutarnjim satima zaputili prema sjevernoj Dalmaciji na trodnevnu terensku nastavu. Prvo stajalište bio nam je NP „Paklenica“ gdje smo u Posjetiteljskom centru, koji je prošle godine otvoren za posjetitelje, imali priliku nešto više čuti i vidjeti o povijesti i prirodnim bogatstvima područja Paklenice. Izašavši iz centra, pješice smo se zaputili prirodnim, a posebice vrućim putem prema busu za vrijeme kojeg smo stali na kratku pauzu tijekom koje su hrabriji „brčkali“ noge u potoku.
Nakon otprilike sata vožnje stigli smo u Nin. Ne bi to bio posjet Ninu a da ne posjetimo jedinu stvar koju smo zapamtili iz škole o malenom gradu – solanu. Vodičica se ispričala o solani dovoljno da profesorici da podataka za cijeli radni listić ispisati. Tko bi rekao da u solani ima toliko biologije i kemije! U Ninu smo proveli još dovoljno vremena za odmoriti se, razgledati i nastaviti dalje. Napokon stigavši u Pakoštane, smjestili smo se u hotel i prionuli večeri. Ostatak dana imali smo slobodno vrijeme, neki su se i okupali, a u svakom slučaju svi smo se međusobno družili.
Naspavani ili ne, sljedeće jutro zaputili smo se prema NP „Krka“. Prema učeničkim komentarima ovo je bilo jedno od najboljih mjesta našeg izleta. Za sunčani, ali ne i prevrući dan NP „Krka“ svojom je ljepotom ostavio odličan dojam i na učenike i na profesore – prirodne ljepote Hrvatske nikad ne razočaraju, a ovaj nacionalni park definitivno je pravi primjer tomu. Nedaleko od NP „Krka“ nalazi se Vransko jezero koje je bilo naša sljedeća destinacija. Vodiči su nam pričali o ekosustavu jezera te smo imali priliku dalekozorima gledati razne vrste ptica, što je vjerojatno bio i najzanimljiviji dio. Danima prije polaska na terensku nastavu profesorice su pričale o prelijepom pogledu s vidikovca Kamenjak koji smo i sami mogli doživjeti.
Vrativši se u hotel nastavili smo s aktivnostima i druženjem isto kao i prijašnje večeri. Zadnje jutro smo se spakirali i oprostili od hotela i Pakoštana. E da nam je bilo odspavati još koju minutu, ali, hajde, nekako smo došli i do kišnog Zadra. Dan u Zadru započeli smo misom u crkvi sv. Mihovila nakon koje je započeo obilazak samog grada pod kišobranima i vodstvom vodiča. Rastankom od vodiča posjetili smo benediktinski samostan gdje su nas dočekale zadarske benediktinke te nas provele samostanom pričajući nam o povijesti svih religioznih slika i predmeta koje smo vidjeli.
Siti nakon odmora na putu iz Zadra prema Požegi zastali smo na zadnju stanicu – vrelo rijeke Gacke. Sve uspavane razbudila nas je puno hladnija klima od one u Zadru, no tako smo bar mogli uvidjeti ljepotu ove ponornice i njenog okoliša. Vožnja i atmosfera u busu često znaju biti zanimljiviji od samih destinacija, stoga se ne kaže se bez razloga da je put bolji od odredišta, a na tom putu kući atmosfera nam je definitivno bila na nivou. Uz stalnu glazbu ni profesorima (Škoda, Đaković, Tonković, Peharda) nije bio problem zapjevati sa svojim učenicima, a čak ni davati prijedloge za sljedeću pjesmu. „U životu nije važno gdje ideš, važno je s kim putuješ“ – Charles M. Schulz. S tim se definitivno možemo složiti jer, ipak, ova tri dana ne bi ostavila takva pozitivna iskustva da društvo nije podizalo raspoloženje nebitno o mjestu gdje se nalazili. Odmorili, umorili, družili se svi sa svakim i svi čitavi se vratili kući. Tko bi rekao da se klasičari i općari tako dobro slažu!
Foto: Klara i prijatelji
