Mlada povjesničarka i strastvena planinarka

Naša škola prepuna je izvrsnih profesora, ali i strastvenih sportaša i sportašica, no vjerujem da većina vas čitatelja nije znala da je jedna od naših profesorica – Lorena Đurina, strastvena planinarka. U nastavku ovog članka pročitajte neke zanimljivosti o ovoj dragoj i simpatičnoj profesorici povijesti.

„U nekim sam se trenutcima bojala za vlastiti život.“

Prvi planinarski koraci

Profesorica Lorena svoj put započinje za vrijeme, ne tako davne, pandemijske odnosno 2020. godine i to u planinarskom društvu „Gojzerica“ koje postoji tek pet godina, a broji već preko 100 članova. Iako je po struci povjesničarka, ljubiteljica je sporta, životinja i prirode te ju je to „natjeralo“ da se priključi planinarenju uz još dvije prijateljice. Ljubav prema planinarenju kao sportu gaji još iz srednjoškolskih dana kada je prvi put i bila u planini. Smatra da planinarenje nije sport samo za starije, već bi se i djeca trebala uključiti: „Planinarenje je najlakši mogući sport jer ne zahtjeva nikakve dodatne vještine, već ti je potrebna samo volja i neke malo bolje tenisice.“ Naša profesorica ima završenu opću planinarsku školu u kojoj je s vremenom postala i predavač te drži dva predavanja na temu sigurnost u prirodi i ponašanje u prirodi. U razgovoru nam je otkrila da ne voli velike planinarske skupine pa često planinari u pratnji svog dečka i dvije-tri prijateljice.

Zaleđena staza i tenisice s ravnim đonom

Kada ste avanturistički tip osobe poput glavnog lika ovog članka, onda vam najviši vrh Bosne i Hercegovine Maglić (2386 mnv) ne bi trebao predstavljati problem. Ime Maglić čak i zvuči milo i bezopasno, no kad je staza u potpunosti zaleđena i strma, a vi imate tenisice s ravnim đonovima, definitivno nije bezopasno. U takvoj se situaciji našla upravo naša profesorica koja nam je kroz osmjeh priznala da se tada, prvi i jedini put, uplašila za vlastiti život: „U planinarenju kada dođeš do cilja nisi gotov jer imaš još i spust koji je u većini slučajeva teži od uspona.“ Nakon ove situacije odlučila je da joj nisu potrebne situacije u kojima će doživljavati strah te da su hrvatski vrhovi i više nego dovoljni za uživanje u prirodi i životinjama, pa i fizičkom naporu (ovo će razumjeti samo sportaši). Profesorica Lorena nije od šećera, nego od krvi i mesa, pa nam je također otkrila da joj hladnoća ne smeta, ali da joj je draže planinarenje po toplijim i suhim vremenskim uvjetima.

Motivacija i demotiviranost

Motivacija je nešto bez čega nitko od nas ne može, vezano za sport ili bilo koje druge životne situacije. Prof. Lorena svoju motivaciju pronalazi upravo u prirodi jer „priroda hrani čovjeka“ te mir koji ona pruža i mogućnost bijega od stvarnosti smatra bogatstvom. Priznaje da ponekad pomisli: „Što je meni ovo trebalo?!“, ali ipak ide k svom cilju – pronalasku i obilasku što više prirodnih ljepota i skrivenih nerazvikanih lokacija. „Ne volim ono što je popularno. Danas ljudi često imaju krive ciljeve odnosno skupljanje svih pečata u planinarskoj knjižici. Ja sam tamo da budem prisutna i uživam u prirodnim ljepotama.“

Strahovi i nesreće

Kroz ugodan i ne sasvim formalan razgovor saznali smo da se profesorica ne boji šumskih životinja poput zmija, divljih svinja ili srna, ali priznaje da ju je strah medvjeda. „U početku me bilo strah da se ne izgubim, ali s vremenom je taj strah nestao i ponekad mi nedostaje malo straha (smjeh).“ Srećom, kroz godine planinarenja nikada nije doživjela nesreću ili nezgodu, ali prva pomoć obavezan je dio njezine planinarske torbe.

Planina zvana KG

Upućeni čitatelj već je dobro upoznat sa Školskim planinarskim društvom „Pegaz“, a mi se nismo mogle ne dotaknuti te teme: „Pegaz radi super stvari. Na ovu temu imam samo riječi hvale, a u budućnosti se nadam većem osobnom doprinosu i uključivanju.“ Budući da je profesorica Lorena i bivša učenica naše škole, zanimalo nas je kako se snašla u ulozi kolegice bivšim profesorima: „ Na početku je definitivno bilo malo neugodno i izazovno, ipak su to ljudi koji su mi predavali prije nekoliko godina, ali brzo sam u potpunosti prihvaćena jer u cijeloj našoj školi, ne samo u zbornici, vlada prijateljska atmosfera.“ U KG, kao profesorica, vratila se 2021. godine te nam je priznala: „Bilo me strah kako će me učenici prihvatiti jer sam od njih starija tek 7-8 godina. Stvaranje autoriteta kao mlada osoba nije nimalo lak zadatak.“ Na kraju je još zaključila da uvijek povezuje vjeru sa svime što radi, kako poslom tako i hobijem, te da joj je hodočašće sv. Jakovu u španjolski Santiago de Compostelu još uvijek na popisu neostvarenih želja.