Četvrtu godinu zaredom požeški Ogranak Matice hrvatske u Požegi u okviru Dana Matice hrvatske u Požegi organizirao je natječaj za najljepše ljubavno pismo po uzoru na posljednje, oproštajno pismo grofa Petra Zrinskog supruzi Ani Katarini prije nego što je s Franom Krstom Frankopanom pogubljen u Bečkom Novom Mjestu. Ove je godine proglašenje najuspješnije napisanih ljubavnih pisama upriličeno u Požeškoj kući kojim upravlja Gradski muzej Požega, a na samu svečanost pozvani su svi natjecatelji zajedno sa svojim mentorima. Program je otvorila i vodila predsjednica požeškoga Ogranka gđa Anita Katić, prisutne je pozdravio zamjenik županice g. Ferdinand Troha, glazbeno ga je obogatio Pjevački zbor Gimnazije Požega, a sam proces i kriterije odabira najboljega pisma predstavile su profesorice Marijana Ćorluka i Blanka Đimoti Zima. Ove su se godine na ovaj natječaj svojim pismima prijavile tri naše učenice Marta Gabrek (2.b), Ena Podobnik (4.b) i Dea Pečur (4.b). U kategoriji 10 pristiglih srednjoškolskih radova Ena Podobnik ostvarila je izvrsno drugo mjesto dok je najboljim radom proglašeno pismo Matee Majstorović iz Ekonomske škole Požega.
Fotografije: Vesna Milković (Požeški vodič)
Pisma možete pročitati u nastavku:
Moje drago srce…
…Nije bilo drugoga načina nego napisati pismo tebi, drago moje srce, jer svaki pokušaj da ti kažem o tome koliko puta u sekundi moje srce otkuca za tebe, neuspješan je… Svaki put kad te pogledam i pokušam progovoriti, jedino što vidim je kako pogledi tvojih očiju usavršavaju moje nesavršenosti toliko da zanijemim. Još se uvijek utapam u tim morsko-plavim očima i svaki put kada pokušam uhvatiti dah i izroniti, poželim se utapati još jače i snažnije. Znaš, mislila sam da ne pripadam ondje, u njihov beznačajni svijet, da moje srce ima smisla samo u nekoj drugoj utopiji. Dodir tvoga porculanskog i hladnog tijela bio je toliko užaren one noći da sam se tada još više osjećala bezvrijednim čovjekom. Ipak, ta vatra bila je toliko snažna da je rasplamsala i moj tinjajući plamen. Sve je danas hladno osim nas, a ipak sve gori samo zbog nas. Nisi ti anđeo, naravno, ali ipak si najsličniji njemu. Ako se pjesnička duša preda romantičnoj, pa čak i na tren, uzaludan je bijeg. Tu pjesničku dušu pronaći ćeš u svakom stihu, svakoj pjesmi, u svakoj klupi u koju nismo imali vremena urezati naša imena, u svakoj ptici koja slobodno leti, iako znaš da je tvoja duša zarobljena u nekom rijetkom srcu. Možda sam u strahu pokušala pobjeći iz te vatre gaseći je oceanom, ali nisam uspjela baš zato što sam te beskrajne oceane namijenila Dalmatincu koji je do tada imao samo Jadran. Nadam se da ću te jednoga dana sresti na nekom drugom, šarenijem svijetu, jer na ovome smo mi samo siročad Adama i Eve – posljednji ljudi na zemlji…
Tvoje drago srce…
Marta Gabrek, 2.b
Najdraža moja,
već duže vrijeme razmišljam o tome kako da ti budem bliže. Pročitao sam tvoje pismo i moram ti reći da i ti meni nedostaješ. Trenutno nisam u mogućnosti posjetiti te, ali nadam se da će i to vrijeme uskoro doći. Često razmišljam o nama, o tome kako bi bilo da nas ne dijeli ocean, kako bi bilo da živimo u istoj ulici, istoj kući i kako bi bilo da se viđamo svaki dan. Nikad neću zaboraviti trenutak kada sam te prvi put ugledao, kada sam prvi put ugledao te prekrasne oči. Do tada sam si govorio da ne trebam nikoga i da mi je najbolje samom. Samo ću reći da se to mišljenje potpuno promijenilo kada sam te ugledao. Cijelo sam to popodne razmišljao i sam sebi govorio: „Bože, moram upoznati ovu ženu“.
Kroz glavu mi je prošlo na tisuće misli. Iskreno, nisam mislio da će se išta ozbiljno dogoditi. Ipak je bilo ljeto, bili smo na godišnjem odmoru na Zlarinu i znao sam, najviše po pričama svojih prijatelja, da, ako upoznaš nekoga u takvim okolnostima, to završi kao obična ljetna avantura od koje kasnije imaš samo lijepa sjećanja. Kad sam se jutro kasnije probudio, otišao sam na doručak i nisam te mogao izbaciti iz glave, nisam te ni upoznao, a već si mi se uvukla pod kožu. Bio sam u liftu i mislio kako se treba dogoditi čudo da te ponovno sretnem i onda se čudo dogodilo. Ne mogu ti opisati koliko sam bio uzbuđen, nervozan, sretan kada sam te ugledao u predvorju hotela. Te crvene kovrče urezale su mi se u misli i bez problema sam te prepoznao. Tad sam si rekao: „Čovječe, saberi se i priđi joj.“ Od nervoze je glad nestala i samo sam krenuo prema tebi i rekao si: „Kud puklo da puklo.“ Nikada neću zaboraviti osmijeh koji si mi uputila kad sam ti prišao i pitao te mogu li ti se pridružiti. Iznenadio sam se kako je razgovor glatko tekao i kako su nas zanimale slične stvari. Bio sam iznenađen kada sam saznao da sviraš gitaru i da sama putuješ po svijetu kako bi ju svirala drugima. Iskreno, laknulo mi je kada si rekla da ostaješ na Zlarinu onoliko koliko i ja, mislim da smo oboje već tada znali da ćemo te dane provesti skupa. Nikad neću zaboraviti te dane i ljetne večeri dok si mi svirala. Tih tjedan dana brzo je proletjelo, saznali smo dosta jedno o drugome, a znali smo se samo par dana i rastanak nam je oboma teško pao. Kad sam se vratio u Zagreb, bio sam uvjeren da je ono što nam se dogodilo bila ljetna avantura sve dok mi nakon tjedan dana nije stiglo pismo. Bio sam presretan! Od tog dana tvoja poruka mi je postala najdraža obavijest.
Nemaš pojma koliko mi je drago što smo odlučili pokušati iako je na daljinu. Istina, vidimo se tek dva-tri puta godišnje, ali ti dani su mi najdraži i neću odustati. Hej, ipak se držimo već dvije godine, zar ne? Te dvije godine prošle su jako brzo, imam osjećaj da te poznajem cijelu vječnost. Tih par dana što provedemo skupa prođu mi kao pet minuta. Kako me na kraju svakog poziva pitaš: „Zar je već ponoć?“, a mi pričamo već tri sata. U pismu si mi spomenula kako si počela sve češće čitati knjige, znam da si rekla onog ljeta kako obožavaš ljubavne romane. Neki dan sam bio u knjižnici i naišao na naslov „Kad nismo bili stranci“, bio je hit na prošlogodišnjem Interliberu. Šaljem ti je zajedno s medom i čokoladom, znam kako si mi neki dan napomenula kako si se zaželjela Dorina čokolade (valjda se neće rastopiti), a medo je tu da ti pravi društvo dok mene nema. Uzeo sam i sebi jednu, nisam mogao odoljeti, a osim toga imat ćemo o čemu raspravljati. Znaš trebali bi obići sve knjižare i knjižnice u Zagrebu kad se budemo vidjeli idući puta. Ovako i sama si u zadnjem pismu napisala kako razmišljaš o ljetu. I ja sam o tome razmišljao ovih dana. Iskreno mislim da ne bismo trebali biti samo na jednom mjestu, šta kažeš na jedan roadtrip Jadranom? Uz uvjet da poneseš svoju gitaru naravno.
Nadam se da će ovoj daljini uskoro doći kraj i da ću taj osmijeh viđati svaki dan. Volim tvoje oči, tvoju kosu, tvoj smisao za humor, tvoju ljubav prema knjigama i glazbi, volim tebe! Ne mogu ti opisati koliko mi nedostaješ i koliko te želim zagrliti i poljubiti. Ovaj grad je hladan bez tebe, ma da budem iskren ne samo grad, sve oko mene pa i ova radio stanica u kojoj provedem dio dana. Baš danas, na Valentinovo pustili su na radiju Oliverovu Magdalenu, tvoju omiljenu, čovječe, i ona me podsjetila na to koliko mi zapravo fališ, i na to koliko lijepo ime imaš.
Ne znam kada ćeš dobiti paket. Iskreno, tužit ću ovu poštu koliko zna biti spora. No znaš kako ide, čim dobiješ paket, nazovi me, moram znati jesu li medo i knjiga preživjeli put do daleke Kalifornije. Još samo jedna stvar, znam da ti uvijek pišem, ali ne mogu si pomoći, hvala ti što si postala dio mog života i hvala ti na tom osmijehu koji mi popravi dan kada ga vidim, čak i na video pozivu.
Volim te!
Tvoj Damir!
Ena Podobnik, 3.b
Dragi Ti!
Prošle su dvije godine otkad smo se zadnji put vidjeli, polako se nazire i treća. Ne sviđa mi se ta situacija, ali što ću. Kako bi moja baka rekla: „Tako se grah prosuo.” Još mislim na tebe, stare rane nikako da zarastu. I dalje me boli. Moram te pustiti, ali kako kad ne mogu. Odlazim sutra u Nizozemsku. Pitam se znaš li to. Ustvari se samo zavaravam. Pa naravno da ti ne značim ništa. Ne prolazim ti mislima. Kad bolje razmislim, davno si ti prešao preko toga. Netko će reći da je Nizozemska izgovor da pobjegnem od tebe, nas i svega onoga što smo zajedno prošli… Moguće. Tješim se da slijedim svoje snove. Možda se namjerno zavaravam, tko zna.
Još uvijek te volim. Često te se sjetim, ne znam znaš li. Sjećam se onog dana kad smo se upoznali prvi put na igralištu. Visoki mulac, divnih zelenih očiju, valovite kose. Ponašao si se kao najveći mentol. Bio si drugačiji. Tu si me dobio. Cijelo je selo znalo za nas. Što su nas više zafrkavali, to smo se više svađali. Kružile su priče da imaš drugu, neku Amerikanku. Razdvojili smo se. Četiri dana nakon tvog rođendana umro mi je otac, a ja sam pomislila: “Možda će se javiti. Možda mu je stalo.” Nisi, naravno…
Dvadeset dana nakon toga upoznala sam mladića u drugoj državi, zanimljiv dečko. Totalna suprotnost tebi. Ušli smo u vezu nakon kratkog vremena. Nisam ga nimalo voljela. Željela sam ti napakostiti. Čak i onda tebi je bilo sasvim svejedno. Za ljeto sam bila u Rimu i pogodi što, opet sam razmišljala o tebi. Jedno veče našla sam se u blizini fontane di Trevi i možda sam slučajno potrošila dvadesetak eura na želje. Odmah da ti kažem – u svakoj sam te zaželjela. Prošli utorak, možda je to bila čak i srijeda ili možda pak subota… nisam sigurna, sreli smo se kod Spara. Išao si na ispit prve pomoći. Četvrti put. Činilo mi se kao da si namjerno pao prva tri puta samo da dođe dan kada ćemo imati skupa ispit. Kao nekada pogledi su nam se sastali, na moje veliko iznenađenje na licu ti je izbio poznati osmijeh. Pokušao si izgledati kao da te nije briga. Iskreno, loše ti je išlo. Sviđao mi se način na koji me gledaš. Nekoliko dana poslije došao si na moj rođendan. Sve je bilo kao u bajci. Držao si mi ruku oko struka, grlili smo se, čak smo i plesali. Mislila sam da je to to. Došlo je naše vrijeme. Vrijeme kad ćemo biti sretni. Naravno, opet si me napravio budalom. Nema veze. Oprostit ću ti sve, kao da nikada ništa nije bilo. Ionako sutra odlazim. Ne mogu napustiti naše „ljubavno gnijezdo” mrzeći te. Zato ti pišem ovo naizgled besmisleno, pomalo šugavo pismo. Žalosno je to što nećeš imati priliku da ga pročitaš.
Koristim zadnje atome snage i otkucaje svoga srca da nađem prave riječi kojima ću se oprostiti od tebe, dragi moj valovite kose i zelenih očiju. Žao mi je što nismo uspjeli.
Možda i nije…
Ti sada imaš nju, a ja? Ja imam Nizozemsku pa pretpostavljam da ćemo sada oboje biti sretni.
Cura iz susjedstva
Dea Pečur, 4.b