Potaknut našim školskim geslom, uznapredovalim početkom školske godine i željom da u ovogodišnjoj plovidbi uživamo i sretno k cilju dospijemo, obraćam vam se, draga naša školska zajednico, s nekoliko riječi.
Prije svega želim umiriti savjest da sam rekao i upozorio.
Kažu da je indiferentnost, a ja bih je nazvao biblijskim terminom – mlakošću, jedan od najvećih grijeha sadašnjice, a očito je postojao problem i prije dvije tisuće godina. Sagledati situaciju i imati odvažnosti reći čini mi se da nije loše za početak.
Imamo dobrih i lijepih iskustava prošle/prošlih godina, ali i uporno ponavljanih izuzetaka koji smatraju da moraju iskustvo života/škole učiti vlastitim kvrgama na glavi.
Zato ću si uzeti za pravo reći. Prvima, onima koji nas oduševljavaju i potiču da ne sustanu te onima drugima, koji nas žaloste, da prihvate savjet i opomenu najviše zbog sebe, a onda i obitelji, okoline, društva.
Na svima nama je da život škole dnevno ispunjavamo svojim dužnostima, radošću i molitvom.
Svaki od nas je suodgovoran za neki segment, od spremačice do ravnatelja.
Svatko ima svoje talente koje će zakopati, izgubiti i za sebe i za druge ili ih oplodotvoriti na blagoslov svih.
Pred nama je plovidba zacrtana planovima i predloženim ciljevima. Nadam se da će zagovor naše nebeske zaštitnice, sv. Terezije Avilske, uz ozbiljan i predan rad (od početka!), iskrenu molitvu i djelotvornu ljubav prema bližnjima dovesti ovu našu malu školsku brodicu do željkovanih luka!