Planinarska družina naše škole odlučila je ovaj jesenski vikend provesti u Međimurju, odnosno u Mačkovcu, malom mjestu blizu Čakovca. U petak, 18. listopada, poslije nastave 12 učenika naše škole, uz profesora Miroslava Paulića i vjeroučitelja Tomislava Dokozu, zaputili su se prema Mačkovcu. Naš domaćin bio je župnik Anđelko Košćak koji nas je radosno primio u svom prekrasnom i modernom župnom dvoru. Nakon što smo došli, odmah smo se zaputili prema župnoj crkvi sv. Petra i Pavla gdje smo sudjelovali na euharistijskom klanjanju, a potom i na sv. misi. Poslije svete mise župnik Anđelko sve nas je primio u svojoj župnu kući gdje smo se raskomotili, dok nam je on pripremio večeru koja nam je dobro došla nakon dugog puta. Župnik je tijekom večere spomenuo da se u blizini odvija pub kviz pa je jedan dio naše ekipe otišao provjeriti svoje znanje, a ostali dio ekipe večer je proveo uz druženje. Da bi ta večer bila još ljepša, djevojke su nam ispekle palačinke i tako smo skupljali energiju za sutrašnje planinarenje.
U subotu nakon doručka koji su ovaj put pripremili dečki, kako bi pokazali svoje kulinarske sposobnosti i tako se odužili djevojkama, krenuli smo prema Sloveniji, točnije prema Rogaškoj Slatini u čijoj se blizini nalazi Donačka gora. Nakon okupljanja i uobičajene fotke sa zastavom našeg Pegaza naš planinarski pohod mogao je započeti. Puni snage i adrenalina krenuli smo u osvajanje nama nepoznate Donačke gore. Ruta kojom smo išli bila je pomalo zahtjevna (kakva i treba biti op. vod.). Uz brojne uspone i serprentine, uske klance i hod po vrhu gore (hribi), imali smo se priliku prijeći kraću feratu (penjanje uz sajlu), što je bio najizazovniji i najzanimljiviji dio puta. Nakon dva sata hodanja i kojih 10 km došli smo do Rudijevog doma gdje nas je primila ljubazna konobarica Tina koja nam je rekla da prati nogomet i da cijel aobitelj navija za Dinamo. U Rudijevom domu imali smo pauzu uz okrjepu. Neki su uživali uz okuse juhe od gljiva (gobova juha), neki uz grah (pasulj), a neki pak uz jotu (specijalitet s kupusom). Već pomalo umorni krenuli smo prema kombiju gdje nas je čekala putem izgubljena Pegazova zastava. Na putu prema župnoj kući umor nije spriječio da vlada dobra atmosfera. Dok smo prolazili kroz Bednju, profesor Paulić htio je da uživo čujemo kako zvuči bednjanski jezik. Pitali smo trojicu dječaka, a potom i gospođu Maricu da nam nešto kažu na bednjanskom govoru dok smo mi s mukom pokušavali pogoditi što su nam rekli. Nevjerojatno je kako se ni mi Hrvati iz različitih regija ne možemo razumjeti a to nam pokazuje koliko je bogat naš hrvatski jezik! Po povratku u Mačkovec dočekao nas je roštilj koji nam je pripremio župnik Anđelko. Siti, umorni i zadovoljni podružili smo se do dugo u noć nakon čega je uslijedio počinak.
Nedjelja prijepodne bila je rezervirana za čišćenje župnoga dvora (ipak nas je 14 boravilo puna dva dana), a potom i sv. misu koju je predvodio naš vjeroučitelj vl. Tomislav Dokoza, a ministrirao i čitao naš Noa Sertić. Poslije Mise župnik Košćak priredio nam je i ručak kako ne bismo na put prazna želudca.
Neki od učenika rekli su svoje dojmove:
