Prošli su blagdani, a mi okrijepljeni adventskim odricanjima i dobročinstvima te bajkovitošću i toplinom tako nam dragih božićnih dana krećemo dalje.
Jesmo li Isusa ostavili u jaslicama ili ga uhvatili pod/za ruku da krenemo njegovim stazama?
Nemojmo brzati s odgovorom!
Dobro je stati i barem po koju minutu u danu, osigurani dobrim i uočljivim znakovima liturgijskog tijeka godine (a to bi laički značilo praćenje Isusova hoda), provjeriti jesmo li još uvijek s istim suputnikom na putu.
Da nismo u međuvremenu prigrlili štošta što nam se marketinškim blještavilom predstavilo kao Božić!?!
Otklon od, dobrim crkvenim iskustvom, trasiranog puta počinje malim korakom, a počesto završava neprelaznim provalijama.
Uhvatim se kako blagonaklono gledam vlastite ukrivo usmjerene korake, a usporedo s time sve sam kritičniji prema onima koji (također!) zastranjuju. Koliko je teško u tome sačuvati objektivnost svjedoči nam vlastito iskustvo (imamo li hrabrosti to pogledati i sagledati) i događaji (zapravo ljudi) oko nas.
S koliko bi žara osuđivali i mijenjali predsjednike, ministre, načelnike, nastavnike, supružnike, prijatelje, a naš nas suputnik (kojeg, nadam se, nismo zaboravili i ostavili u tradicijskim blagdanskim delicijama i avanturističkim putovanjima), onaj kojeg smo tako lijepo opjevali u jaslicama, raznježili se i odlučili mu biti dobrim utočištem, Isusek, mali Bog, vuče za ruku i šapuće: obrati se…
Čujemo li taj šapat, vidimo li, a onda slijedimo li dobro označene putokaze?
Što čekamo? Knjige, lopate, tablete, instrumente u ruke i… idemo delati! Jednostavno je. Uz Božju pomoć!