Svaka, pa i ova godina, u korizmi me iznenadi svojom provokativnošću, željom da se približim muci i žrtvi svoga Gospodina te istinskom težnjom da postajući bolji budem Njemu sličniji. A onda stotinu obaveza…
U posljednje vrijeme čujem lijepu riječ latinskog korijena, distraktori – oni koji oduzmu pažnju, postanu prioriteti i progutaju vrijeme koje sam tako lijepo zamislio, poželio i na kraju dobrim dijelom izgubio.
Kada bi me netko pitao koji je moj najveći, a onda i najljepši resurs, do prije nekoliko godina nabrajao bih svašta, a sada, kako postajem zreliji ( a pomalo i dozorio!), postajem svjestan da sam sve te silne „filozofije“ sveo na vrijeme – ono koje sam prošao (i potrošio), ono u kojem djelujem (sada i ovdje!) i ono koje će doći (ponekad ružičasto, a ponekad tjeskobno!).
Ne znam kako vi, ali kada sumiram prioritete, „neodgodive“ stvari, obaveze, ostane mi Onaj na početku spomenuti uzor nekako dosta nisko. Kada razgovaram sa svojim kolegama, prijateljima (a sve odreda ozbiljni, zreli ljudi u zrelim godinama) nekako mi Gospodin ostaje i niže na ljestvici prioriteta.
Koliko televizijskih i inih uradaka na svim mogućim mrežama oduzme sate, kolike kupovine, kakva sve putovanja, domjenci, sastanci, proslave…
Daj mi Bože snage da u ovoj korizmi razlučim bitno od nebitnog, da vrijeme poklonim i potrošim prema svrsi svog postojanja, da uložim vrijeme koje mi je darovano u brata čovjeka i beskonačnost u Gospodinovu zagrljaju! Ima li profitabilnijeg ulaganja?