13. prosinca 1991. godine maleni se Voćin našao podvijenim pod valom destrukcije, obgrljen metalnim rukama rata koje sebi sebično privukoše odviše tople duše za njegovu hladnu nutrinu, i kada svojim razarajućim stiskom toplinu zauvijek ugase, za sobom ostaviše nezacijeljenu prazninu i nikad preboljene ožiljke u sjećanjima. Dok je tako u Voćinu progovaralo oružje, utišavani su poklici i molitve nevinih ljudi, gasile su se oči pune straha te srca i dalje ispunjena nadom za slobodom kojoj smo danas svjedocima. Povlačeći se pred hrvatskim braniteljima, srpske vojne postrojbe na najokrutnije su načine oduzimali živote nedužnima, dok je grmljavina granata toga dana do temelja razarala marijansko svetište te druga utočišta i domove u njegovoj blizini.
Ovoga ponedjeljka, na tridesetu obljetnicu voćinskih žrtava, učenici naše škole zajedno s djelatnicima posjetili su nekoć razoreno svetište Gospe Voćinske, gdje se u čast stradalima održalo euharistijsko slavlje kojemu je prethodila procesija. Hodočasnički je program simbolično otvoren na “Prebendi”, brdovitom dijelu Voćina na kojem su prije 30 godina okončani životi 47 nedužnih civila. Nakon molitve i uvodne riječi biskupa Škvorćevića, prema svetištu je krenula pokornička procesija predvođena križem, spomen-svijećama koje su nosili branitelji pristigli iz gotovo svih krajeva Hrvatske te zastavama različitih udruga. Procesija se zaustavila pred Memorijalom “U majčinu naručju”, koji je po trinaesti put u čast voćinskim žrtvama ujedinio obitelji preminulih, hrvatske branitelje, pripadnike hrvatske vojske i policije, članove HVIDRA-e te sve ostale hodočasnike. Prisutne je zatim biskup pozdravio te dodao kako je u svima nama živ spomen na najteža stradanja u Domovinskome ratu – Vukovar i Škabrnju, nakon kojih se nalazi Voćin s toliko nedužnih stradalih te razorenom crkvom. U memorijalnom recitalu, profesori Leonardo Đaković i Miroslav Peroutka proglasili su imena 47 stradalih, nakon čega su voćinska djeca upalila jednako toliko svijeća, a biskup položio vijenac. Uslijedilo je misno slavlje za duše žrtava, tijekom kojega je biskup podsjećao na stradanja, odnosno nekažnjene zločine koji su za sobom ostavili nikad zacijeljene rane, teške misli i gorčinu. Dotaknuo se i pitanja zla, osvete i mržnje prema počiniteljima, te istaknuo koliko je bitno praštanje i milosrđe koje u nama može ostvariti Isus Krist, pobjednik nad zlom. Po završetku slavlja pred likom Gospe Voćinske predvodio je molitvu Isusovoj Majci za Domovinu, te naposljetku sve prisutne potaknuo na spomen poginulih u budućim svakodnevnim molitvama.
Voćinske žrtve, vječno urezan trag u mračnoj hrvatskoj povijesti, ne mogu se i ne smiju zaboraviti. Iznimno je važno da učenici, unatoč težini izlaganja takvim stravičnim činjenicama, u sebi nose povijest svoga naroda, te da izgrađujući budućnost budu svjesni patnji onih prije njih, kako se njihove patnje ne bi pokazale uzaludnima, već bi se iz njih učilo i njih se spominjalo. Mlade generacije u svojim bi srcima trebale nositi spomen na sve one koji su Voćin ’91. zamijenili Majčinim rukama, kao i spomen na sve druge žrtve Domovinskoga rata.