I to je Požega – Big Band Požega

 

I to je Požega

Big Band Požega

Intervju sa Zvjezdanom Zvekijem Marjanovićem

Razgovarale: Lucija Morvaj i Leonarda Zelenika

Foto: Karlo Bleiziffer i fotke s mreže

Populistički mediji, lokalni ili državni, prepuni populističkih i banalnih vijesti, optuživanja i prepucavanja, prepotentnih izjava i bizarnih likova umaraju i najdobronamjernijeg čitatelja, a zasigurno ne privlače, ne zadržavaju i odgajaju prosječno (obrazovano i odgojno) zahtjevnog čitatelja. Da Požegu nešto može predstavljati i u ljepšem svjetlu, dokaz su ovi entuzijasti koji već šestu godinu diljem Hrvatske i regije naš grad predstavljaju i to u najljepšem i k tome najveselijem svjetlu. Radi se, naravno, o Big Bandu Požega koji već tradicionalno organizira rođendanski koncert kojim svoj rad predstavlja požeškoj publici. Zanimalo nas je kakav je to događaj za koji se traži karta više, pa smo odgovore odlučili potražiti kod jednog od osnivača i voditelja Big Banda Požega Zvjezdana Zvekija Marjanovića.

• Gospodine Marjanović, u subotu je pred požeškom publikom u već odavno rasprodanom kazalištu novi koncert Big Banda Požega koji organizirate kao svoj rođendanski koncert, ali i svojevrsni poklon povodom Dana Grada. Budući da su naši čitatelji uglavnom nešto mlađi naraštaji, htjeli smo im približiti o kakvom se događaju radi. Pa možete li nam ukratko reći o kakvom se to događaju radi za koji se traži karta više?

Bila je opcija da se koncert održi u petak, međutim, zbog gostiju koji dolaze sa strane najjednostavnije nam je to napraviti u subotu jer su taj dan zapravo svi slobodni. Dolaze nam ljudi iz čitave Hrvatske, a imamo još i nekoliko izvođača koji će u subotu biti ovdje, a koji su na Porinu 23. u Splitu, pa bi to bilo nemoguće organizirati. Inače, to je već jedan tradicionalni koncert koji se bio održavao u raznim terminima, ali smo tijekom godina shvatili da je ožujak najbolji.  Taj mjesec slavimo Dana grada Požege, a koncert Big Banda je zapravo i najkvalitetniji kulturni proizvod koji se dogodio u zadnjem desetljeću.

• Big Band Požega je, očito, dobro poznat požeškoj publici, osobito onima nešto starijima, pa kako biste nama rekli po čemu ste vi to poznati?

Pa, teško je govoriti o orkestru u kojem djeluješ, ali to je zapravo jedan jazz sastav koji je sastavljen od četiri sekcije – sekcije saksofona, truba, trombona i ritam sekcije. Big Band čine uglavnom Požežani i mislim da smo poznati ponajviše zbog kvalitete jer zapravo ljudi ne bi dolazili na naše koncerte da je to neka prijevara i da je to loše. Jednom netko može biti razočaran i onda više neće doći, a ljudima je na našim koncertima dobro i zato dolaze.

• Ako u prijevodu Big Band znači veliki bend ili veliki orkestar, zašto svaki veliki orkestar nije ujedno i Big Band? Koja je specifičnost big bendova?

Specifičnost je to što je big band isključivo jazz sastav i što je sastavljen od 5 saksofona, 4 trombona, 4 trube i ritam sekcije. U povijesti američke i svjetske glazbe ovakav sastav nastao je između dva svjetska rata kada nije bilo struje, a bila je potrebna velika glasnoća, a ona dolazi samo od velikog sastava. U to vrijeme vladala je zabavna glazba uz koju su ljudi plesali plesove kao što su swing, charleston itd.

 

• Koja je posebnost požeškog big benda?

Što smo najbolji! Zezam se, naravno. Posebnost je ta što je jako teško iz jednog malog grada napraviti nešto tako dovoljno kvalitetno. Big Band Požega je orkestar koji najviše od ostalih big bendova i svira okolo, imamo slobodu raditi program kakav god hoćemo. Posebnost je i to što djelujemo iz Slavonije, regije koja je možda i najviše opustošena novonastalom demografskom situacijom, mnogo ljudi se i odselilo, pa možda i iz nekog inata držimo ovo našpanano da bude što bolje i da pokažemo da se ovdje može dobro živjeti i kvalitetno raditi.

• Koliko zapravo big bendova postoji u Hrvatskoj?

Mi smo uz Big Band HRT-a i Big Band HV-a jedini takav orkestar u Hrvatskoj.

• Koliko znamo Vi ste idejni začetnik, pokretač ovog velikog sastava. Iako nije bilo davno sjećate li se kada se i gdje rodila ideja da okupite požeške i druge glazbenike u ni manje ni više nego jedan big bend?

Naravno da se sjećam. Inače sviram bas gitaru i svirao sam kao basist u osječkom Big Bandu prije osam godina. Išao sam svirati tamo i bio sam jako uzbuđen jer su takvi orkestri rijetkost. Svirao sam nekoliko mjeseci, ali taj Big Band se brzo raspao. Tada sam vidio da je bilo jako teško skupiti tako velik broj glazbenika. Čak sedam puhača je dolazilo iz Mađarske, pa sam shvatio da u Osijeku uopće nemaju dovoljno limenih puhača koji su potrebni, znači trombona i truba. Kako se bavim i snimanjem u tonskom studiju imali smo jedno terensko snimanje u tadašnjem vatrogasnom domu, a današnjoj glazbenoj školi. Bila je smotra amaterskih puhačkih ansambala Slavonije i Baranje na kojoj je nastupilo 16 orkestara. Onda smo mi to miksali, nisam to previše ni slušao, ali kad sam čuo kako zvuči gradska glazba Trenkovi panduri, koji je to bio nivo u odnosu na sve druge orkestre, odmah sam nazvao njihovog voditelja Mirka Čaćića i rekao mu: „Mirko, ajmo radit big bend!“ Godinu dana nakon toga oni su osvojili nagradu na državnoj smotri u Novom Vinodolskom što je najveći uspjeh koji može postići jedan takav orkestar. To je bilo na ljeto, a u jesen smo složili orkestar i nakon tri mjeseca rada izašli smo pred publiku, poprilično hrabro i, eto, od tad kreće ta euforija.

• Tko su Vaši suputnici, Vaši kolege svirači? Mi smo prepoznali dosta požeških lica, no jesu li svi Požežani? Radi li se o stalnom sastavu? Odlaze li neki mlađi svirači na studij i kako onda krpate te rupe?

To zapravo i je bit čitave priče. Kada smo krenuli svirati Leona Šunjo, naša trombonistica, bila je šesti razred osnovne. Ona je sada maturantica Glazbene gimnazije. Mnogi su otišli studirati, a dolaze svirati kad mogu i kako mogu. Već je dosta ljudi prošlo kroz orkestar, program kojim se radi je jasan. Većina nas smo profesori i učenici glazbenih škola, neki stariji članovi su i članovi gradske glazbe Trenkovi panduri, a orkestar popunjavamo novim snagama iz glazbene škole. Upravo su nam došle dvije saksofonistice koje su osmi razred što je jako fora. Kad si osmi razred zapravo si dijete i ne kužiš što se zapravo događa, tek kasnije shvatiš kakvu korist imaš od sudjelovanja u jednom takvom ozbiljnom glazbenom projektu.

• Možete li pojasniti?

Pokazalo se da su mnogi naši bivši članovi, koji su već završili akademije, našli poslove zbog poznanstava iz ovog posla. Naravno da zovemo i neke goste da oplemene i da još više daju na značaju samom orkestru. Ti gosti su uglavnom najbolji instrumentalisti i pjevači iz Hrvatske, Big Banda HRT-a ili HV-a. Sad je nekako sve manja potreba za takvim gostima zato što su naši članovi već dovoljno napredovali da ne samo da mogu sjediti u nekoj sekciji, orkestru ili nečemu sličnom, nego mogu biti i solisti, a to i je bit solista – imati apsolutnu slobodu, uz note koje sviraš imaš priliku pokazati koliko si dobar i biti u centru pozornosti.

• Big Band Požega ove godine slavi 6. rođendan. Što ste dosada ostvarili od onoga što ste si na početku zacrtali kao ciljeve?

Ostvarili smo sto puta više. Ciljevi su bili samo da se zezamo i sviramo kvalitetnu ‘mjuzu’, a zapravo smo u ovih šest godina svirali po čitavoj Hrvatskoj i regiji. Svirali smo najznačajnije jazz festivale u Hrvatskoj, imali smo i samostalni koncert u najboljoj i najpoznatijoj našoj koncertnoj dvorani – Vatroslavu Lisinskom. Svirali smo na svim glavnim gradskim trgovima u sklopu kampanje „Zagrli život“ jednog mobilnog operatera, svirali smo korporativne evente za naše najveće banke… Na kraju krajeva, nositelji smo i jedne večeri na Aurea Festivalu, tj. Aurea Festu Jazza što je super za jedan mali grad, a pokazalo se da ima interesa. Ja to ne mogu sam, mora postojati orkestar koji će biti nositelj tako nekog zbivanja. Puno smo više ostvarili nego što smo zapravo planirali.

• Pronašli smo neke podatke koji govore da ste održali preko 80 koncerata u Hrvatskoj i BiH. Je li to istina i je li to puno?

Ne znam je li ih bilo 80, ali preko 60 ih je bilo sigurno. To je super. Najveći problem je zapravo uskladiti 20 ljudi koji imaju svoje obveze, idu u školu, rade ili se profesionalno bave glazbom. To je najveći problem. Programski nam nikada nije bilo problem, pogotovo sada kad je u našem repertoaru preko 100 kvalitetnih skladbi koje možemo samo kombinirati prema događaju na kojem sviramo. S tim da za Požegu svake godine radimo novi program koji onda izvodimo čitavu godinu.

• Možete li izdvojiti neke glazbenike s kojima ste nastupali i pjevače koji su uz vas pjevali, a na što ste osobito ponosni?

Nekoliko puta je orkestrom ravnao naš najbolji dirigent Alan Bjelinski, s nama često sviraju Ante Gelo, jedan od najboljih gitarista, producenata i aranžera u državi. Andreas Marinello, koji je zadnje tri godine voditelj Big Banda HRT-a, inače Talijan koji trenutno živi u Hrvatskoj, također je ravnao našim orkestrom. S nama je svirao Arsen Ereš, koji je trenutno u mirovini, a svira u Big Bandu radiotelevizije Sarajevo i Big Bandu HRT-a. On je zapravo jedna legenda u toj ‘mjuzi’. Svirali smo i s Antonijom Gečekom, on je prva truba Big Banda HRT-a, Zvonimirom Bajevićem, druga truba Big Banda HRT-a, Borna  Šercar, bubnjar, Marko Matošević i mnogi drugi. Od pjevača su to uglavnom oni koji se bave jazz glazbom. Jako nam je draga suradnja s Markom Toljom, kao i njemu s nama. S nama dosta nastupaju i naši Damjan Pirović te Bruna Oberan.

• Poznato je da big bendovi najčešće, zbog mnoštva instrumenata i brojnih genijalnih glazbenika, svira jazz glazbu. Ne znam jesmo li u pravu, ali nas zanima razumije li publika koja vas sluša vašu glazbu? Ili se ona doživljava, a ne razumije.

Kad smo krenuli s ovim orkestrom, članovi orkestra uopće nisu znali u što se upuštaju i koji je to glazbeni žanr. Neki od nas su to znali, mi koji smo se glazbom bavili prije, ali većina ne. Naravno da publika ne razumije sve niti se to očekuje, ali publika osjeti je li nešto dobro ili loše, osjeti energiju i naše ushićenje. Na kraju krajeva, ako djeluješ u jednoj maloj sredini šest godina, onda se odgoji orkestar, ali i publika. Jednom smo vježbali izuzetno složenu kompoziciju Pat Methenyja, to je jazz gitarist, pjesma je bila aranžirana za big bend, mi smo ju spremali tri godine. Početak kompozicije je jedan ritmički pattern koji se trebao izvesti pljeskanjem, a bio je dosta kompliciran. Orkestar je kretao skladbu pljeskanjem. Bila je subota, ekipa koja je svirala u orkestru, a bili su srednjoškolci, bila je u parku iza katedrale. Ja sam prolazio pokraj i čuo klince da vježbaju taj pattern i to subotom i to u svoje slobodno vrijeme. Bilo mi jako drago da to slobodno vrijeme koje mogu iskoristiti za druženje zapravo koriste za napredovanje.

• Na svojim koncertima izvodite i prerade popularnih glazbenih komada. Radi li se tu o podilaženju publici ili?

Ne, to je oduvijek bio trend u svijetu. Nikada ne smijemo zaboraviti da je big bend glazba zabavna glazba koja je i nekad bila zabavna. To što su glazbeni kriteriji u svijetu toliko pali i što se ta zabavna glazba toliko pokvarila da više nije kvalitetna, to nije naša krivnja. Ja znam za barem 50 projekata obrade popularnih skladbi u jazz aranžmanima i to za big band. Na kraju krajeva Marko Tolja je s Big Bandom HRT-a napravio CD na kojemu se nalaze obrade popularnih pjesama u jazz varijantama. Dio toga ćemo u subotu izvesti na koncertu. To nije nikakvo podilaženje jer uopće nema razloga za tim. Da smo mi publici podilazili od početka, najvjerojatnije ne bi više ni postojali.

• Nije najzanimljivije pitanje, ali nas zanima kako se financirate. Uspijevate li prikupiti dovoljno sredstava za sve što si isplanirate? Ima li odricanja?

Naravno. Najveće je odricanje vremensko. Do prije dvije godine nismo čak bili ni udruga. Kada smo postali udruga u naše su se financiranje uključili grad Požega i Požeško-slavonska županija. To nisu neka znatna sredstva, ali nam pomažu u funkcioniranju. Uglavnom smo se financirali iz osobnih sredstava, tj. novca zarađenog na koncertima. Ako sviraš za jednog od najboljih teleoperatera, nećeš svirati besplatno, sviraš za novac koji baš i nije malen. Znalo se događati i događa se da naši članovi često dobiju i honorar za svoj nastup.

• Nešto smo mlađi pa slabije znamo o Vašoj ranijoj glazbenoj karijeri. Jeste li imali iskustvo sviranja u nekom sličnom sastavu? Kako je izgledao Vaš umjetnički put?

Što se big bendova tiče svirao sam samo u osječkom Big Bandu tijekom tog kratkog vijeka njihovog postojanja. Čitav život sviram u raznim varijantama. Profesor sam glazbene kulture, radim u osnovnoj školi u Trenkovu. Svirao sam sa svim značajnijim orkestrima u Hrvatskoj, znači sa Zagrebačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom… Svirao sam na svim poznatijim festivalima u Hrvatskoj i još uvijek to radim kao intrumentalist basist. Produkcijski se bavim još snimanjem. Snimao sam dosta toga što čujete na radiju, možda čak i volite, a i ne znate da je to nastalo u Požegi. Surađujem s poznatim pjevačima na način da sviram na njihovim koncertima, neki od njih su Nina Badrić, Massimo Savić, u zadnje vrijeme često surađujem s Letećim odredom… Ima dosta toga, da ne pričam previše.

• Znamo da ste ljetos nastupili s Matijom Dedićem na Krki. Možete li nam reći nešto više o toj suradnji?

Jako volim nastupati s Matijom i Gabi Novak, pogotovo s njom. Ona je posebna dama hrvatske glazbene scene, diva i u životu i kao umjetnica, to je ludilo. O Matiji da ne govorim, on je genijalac.

• Postoji li neki instrument koji obavezno mora biti zastupljen u big bend orkestru i postoji li neki koji nikako ne ide s karizmom big bend orkestra?

Naravno da da. Drvena puhaća sekcija podrazumijeva da je u njoj obavezno 5 saksofona, a mi to imamo još pojačano s jednom flautom koja također spada u drvena puhaća glazbala. Ta sekcija sastoji se od bariton saksofona, dva tenor saksofona i dva alt saksofona, kod nas još jedna flauta. Limeni puhači su 4 trube i trombona, a ritam sekcija se sastoji od bubnja, bas gitare, gitare i klavira, plus udaraljke. Na koncertu u subotu imat ćemo dvojicu udaraljkaša koji će svirati uz bubanj. U big bendu ne mogu zamisliti harfu ili neko takvo glazbalo. Super bi bilo da Alen Kovačević koji je sada postao ravnatelj Glazbene škole uspije realizirati svoj plan, a to je da u našu glazbenu školu uspije uvesti i gudače instrumente koji će sudjelovati u gudačkom orkestru. Onda ćemo imati sve da iz Požege možemo ponuditi jedan pravi holivudski proizvod s kvalitetnim soundom. To bi onda bio Big Band plus gudački orkestar. Dok se to ne dogodi, kombinirat ćemo naš Big Band s Osječanima koji imaju super gudački orkestar. Tu suradnju planiramo ovo ljeto i jesen, možda i realizaciju nekog CD-a.

• Na vašim ste koncertima uglavnom Vi sami i u ulozi voditelja programa i svojevrsni šoumen. Pripremate li se i za tu funkciju prije samoga koncerta?

E, tu nema pripreme, to je trenutak potpune improvizacije. Osjetim kakva je atmosfera i pokušavam se dobro zabavljati. Kad si na pozornici možeš svašta reći javno, a da ti nitko ne može odgovoriti, ali se trudim da se ljudi opuste i da se zabave i da im ta večer ostane što duže u sjećanju.

• Nedavno se Požegi Vesna Pisarović, Požežanka, predstavila kao jazz pjevačica. Je li ona po vama jazz pjevačica?

Ja to ne znam, to nju morate pitati. Meni je bila draža u svojoj pop varijanti koju je imala. Ona je izuzetno marljiva osoba. A valjda je jazz pjevačica ako živi od toga.

• Biste li se složili s nama ako kažemo da je Vaš Big Band postao pravi požeški brend i jedan od pozitivnih promotora našega grada u koji treba nastaviti ulagati?

Ako vi to tako mislite, meni je onda izuzetno drago. To govorim u svoje ime i u ime čitavog orkestra. To se tako jednostavno dogodilo, drago mi je zbog toga. Mislim da ćemo morati i preko gradskih institucija, TZ grada Požege i samog grada poraditi na tome da to još više izbrendiramo, jer sve što smo mi brendirali, napravili smo sami, a ne sustavno.

• Možete li nam ukratko predstaviti i svog najveselijeg člana, nakon Vas, naravno, Brzog Vinka?

To je bila fora na početku, taj neki bus s početka 60-ih godina kojeg je jedan kolega uspio restaurirati, pa smo se onda vozili u njemu. I danas se nekad vozimo u njemu kad je bliže. Kada bi se spomenuli opet tog brendiranja i Brzi Vinko bi svakako bio uključen u čitavu priču, ali onda bi morali dosta uložiti u njega da vožnja bude ugodna i ispravna. Malo je nesigurno, ali fora, gdje god smo se pojavili s njim, bio je najveća atrakcija.Zasad je sve to nalik onom filmu Ko to tamo peva.