Osvrt na predstavljanje knjige Polarni san Davora Rostuhara
Dok u ovoj i ovakvoj realnosti mnogi ne znaju i ne pokušavaju sanjati, jedan se hrabri Zagrepčanin usudio i iznova usuđuje sanjati. On je ostavio sve i od tada slijedi svoje snove. Govorim o Davoru Rostuharu koji se odrekao fakulteta i sigurne budućnosti samo kako bi ispunio svoj san. Odrekao se običnog dosadnog života i prihvatio avanturu koja će obilježiti njegov život.
Kad je ovu subotu ušao u dvoranu Gradske knjižnice u Požegi odmah se moglo vidjeti po njegovom stavu da je veliki avanturist, da ima to nešto u sebi što može prenijeti kroz jedno „obično“ predavanje o Južnom polu…
Slušajući njegovo predavanje, razmišljala sam o tome koliko se ljudi zapravo i odvaži sanjati. Davor je jedan od tisuću ljudi (ako ne i više, puno više) koji je ispunio svoj san. Razmišljala sam o tome koji je moj san? Kako ispuniti taj san? Zašto je lijepo sanjati?
Njegova ekspedicija na Južni pol bila je jako teška, iznimno zahtjevna i maksimalno iscrpljujuća, ali on je nakon 48 dana pješačenja po ledu, vjetru i suncu – u najvećoj i najpustijoj pustinji na svijetu – uspio napraviti jedan nadljudski pothvat – postao je 26 čovjek koji je samostalno i bez ikakve i ičije pomoći došao do geografskog Južnog 
pola. Davor tu sad ističe da je najveća pobjeda ona u kojoj smo dali sto posto od sebe, također da je pobjeda ostvariva samo uz dobru pripremu (on se naporno i psihički i fizički pripremao pune dvije godine), uz podršku ljudi koji nas vole te, naravno, vjerom u sebe. No to nije bila prva Davorova avantura, ali vjerojatno najzahtjevnija, najopasnija ili, kako je to sam više puta ponovio – najekstremnija! On je, naime, već s devetnaest godina otišao do Egipta – biciklom, posjetio je i prokročio najzabačenije iskonske džungle svijeta, obišao stotinjak zemalja o kojima je pisao i koje je zabilježio svojim fotoaparatom, a sve za National geographic ili za svoj blog ili pak za KEK – Klub za ekspedicionizam i kuturu. Njegov san ne bi bio odsanjan da nije pokazao zube, da nije bio uporan, strpljiv ali i sposoban – kako za pripremu, tako i za realizaciju svojih putovanja koje on naziva projektima. Ono što me doista u njegovoj priči fasciniralo jest njegova ustrajnost i hrabrost u pomicanju svojih granica.
Dok je pričao o putovanju shvatila sam da bez obzira koliko nam se ponekad naši snovi čine neostvarivima i smiješnima, ponekad i glupima, ipak je (gotovo) sve moguće. Vjerujte mi da je moguće već ove godine umjesto s prosjekom 3,00 proći s prosjekom 4,7. Moguće je da već u bližoj budućnosti postanemo političari, poznati glumci, astronauti – vjerujem da je moguće. No trebalo bi zapamti tri koraka koji su vodili Davora Rostuhara do ostvarenja njegovih snova: prvo – usudi se sanjati, drugo – dobro se pripremi i treće – vjeruj do kraja!
Mislim, lako je biti kao ostatak svijeta, no možemo li biti poput Davora Rostuhara?
P.S. Samo nemojte napustiti školu ili posao kao Davor, mislim da se vašima ta ideja ne bi svidjela. 😉
