Razmišljanje jedne naše učenice
Došlo je vrijeme kada je Bog odlučio malo pokazati ljudima da nisu najmoćniji na svijetu, da nemaju baš za sve rješenja, da nekad biti najveći ne znači biti i najjači.
Došlo je vrijeme kada nam je Bog odlučio reći: „Čovječe, pa lijepo je imati posao, karijeru, prijatelje, lijepo je imati puno rodbine, poznanika, lijepo je moći putovati, kretati se, istraživati, otkrivati, ali stani malo. Gle, tek je Božić prošao, a već je došla korizma. A gdje si ti? Gdje je tvoja obitelj? Ona najčvršća veza koju si imao kada si bio dijete. Gdje je to sada? Gdje su vaši zajednički obroci, putovanja, razgovori, druženja, priče, smijeh? Jednostavno si sve to zaboravio. Zaboravio si da je ono što te najviše čini sretnim, ono što ti je prvo izmamilo osmijeh na lice, gdje si prvi put stao na noge, jednostavno nestalo. Bog te htio ove korizme potaknuti da sjedneš i razmisliš. „Bože, zašto si mi darovao ove ljude, zašto sam ja baš tu, u ovoj obitelji.”
Bog je htio vratiti vam one zajedničke trenutke koje ste nekada imali. Onu povezanost i povjerenje koje ste međusobno dijelili. Bog ti govori: „Pogledaj, osvrni se malo, poznaješ li ti ove ljude? Voliš li ti ove ljude? Kada si im zadnji put rekao hvala, zagrlio ih, oprostio, poljubio? Kada si zadnji put sjeo s njima i razgovarao, ispričao im koji vic, priču koju rado pričaš kolegama s posla? Kada ste zadnji put zajedno zaigrali koju društvenu igru, pogledali film? Kada ste zadnji put bili zajedno okupljeni u molitvi?”
Zar se ne sjećaš da su tvoji prvi koraci, tvoje prve riječi, tvoje prve uspomene bile upravo u obitelji. Zar nas Bog mora zatvoriti u kuće samo da bismo mi shvatili što je najveće blago koje imamo. Samo kako bismo shvatili da je ono što smo najviše tražili, a svojom krivnjom skoro izgubili, bila naša obitelj.