Jeans generacija

Poštovani prijatelji KG-a,

budući da smo ovih dana ograničeni u socijalnim kontaktima, kontinuirano ćemo objavljivati neke od najboljih i nagrađivanih radova naših učenika u svim izvannastavnim aktivnostima koji se na bilo koji način izražavaju. Danas donosimo novinarski članak Lucije Morvaj s ovogodišnje smotre LiDraNo.

 

Piše: Lucija Morvaj, 3.b

O glazbi i modi kao izrazu bunta

Jeans generacija

„Traperice su se uvijek nosile. Bili smo jeans generacija koja je i tada protuslovila režimu i neslobodama u bilo kojem smislu.“ Šomi, Neki to vole vruće

 

Mi smo svi jeans generacija i mi smo sad najjača nacija pjevalo se osamdesetih uz taktove pjesme grupe Neki to vole vruće. Pjesma koja i dan-danas podsjeća na zajedništvo i jedinstvo među tada uistinu različitim narodima bivše Jugoslavije, postala je i ostala evergreen. Osim što govori o zajedništvu, govori i o jeansu, kao što stoji i u naslovu pjesme. I upravo je danas jeans nezaobilazan materijal u modnom svijetu, pa bismo mogli pomisliti da je na pomolu neka nova jeans generacija, no ideali koje je opjevala grupa Neki to vole vruće u izmjeni generacija su –nestali. Je li današnja jeans generacija samo sjena ili imitacija nečega što je nekada bilo simbol mladih, simbol glazbe i simbol otpora sistemu koji je gušio na sve načine? Jesmo li mi od velike jeans generacije preuzeli materijal samo kao robu i tako jeans koji je nekada pronosio ideale dostojne slijeđenja pretvorili u puki konzumerizam?

Zlatne osamdesete – kada se živjelo!

Desetljeće kojemu se često pridaje epitet zlatnog mnogima koji su povlašteno odrastali pod njegovim zrakama ostalo je u lijepom sjećanju zbog jednostavnosti i zajedništva koje je tada vladalo među njima. Svi načini lakše komunikacije koji postoje danas tada nisu postojali pa je za druženje bilo potrebno okupiti se u nečijoj sobi, dvorištu, podrumu ili na kvartovskom/uličnom/improviziranom igralištu. Onaj tko je imao gitaru i znao ju svirati bio je faca, a s izlascima se nije kompliciralo – dolazilo se u trapericama i šarenoj košulji, naručilo se pivo, a u 23h moralo se biti kod kuće i to nije problem jer svi moraju kući u 23h! Zato današnji klinci nerijetko ulaze u konflikte s roditeljima kada na red dođe dogovor o vremenu do kojeg se smije ostati u gradu jer mnogi roditelji ne razumiju da noćni život ne počinje kada zađe sunce.

Iako su za neke zlatne osamdesete samo mit jer je u to vrijeme započelo otkrivanje ekonomskih problema u bivšoj Jugoslaviji, za mlade tog vremena osamdesete su uistinu bile zlatne. Novca je bilo puno manje nego danas i, iako se manje trošilo jer je bilo manje prostora za potrošiti taj novac, puno se više živjelo i proživjelo. Osamdesete su predstavljale razdoblje blagostanja, razdoblje subkulture koja je u to vrijeme bila jaka i značajna, ali i razdoblje jako dobre glazbe i poznatih bendova.

Glazbom za ili protiv!

Osamdesete su bile osobito plodonosne u vidu stvaranja vrhunske glazbe, ne samo u svijetu, nego i u Hrvatskoj i susjednim zemljama, pa će nam tako i danas, nakon 40 godina biti poznati, nekima i omiljeni, glazbeni sastavi poput zagrebačkog Parnog valjka, Prljavog kazališta, Filma, Azre, Haustora, beogradskih Idola i Riblje čorbe, sarajevskog Plavog orkestra i Indexa ili skopljanskog benda Leb i sol.

Glazba je oduvijek bila moćno sredstvo izražavanja mišljenja, vjerovanja i uvjerenja, pa i političkih stavova, i zato je u to vrijeme upravo ona, pogotovo mladima, predstavljala svojevrsnu političku poruku koju su mogli poslati opredijelivši se za neki od bendova i podržavajući glazbu koju su i sami stvarali. Glazba prije 40 godina bila je bremenita, smislena i kvalitetna, dok to, najblaže rečeno, ne možemo tek tako reći za suvremenu glazbu.

Iako je glazba osamdesetih bila gotovo pa dovoljna za male revolucije, nekada taman dovoljna da su glazbenici zatvarani u zatvore, jer je ono što su plasirali narodu nekima bila prevelika i preopasna istina, mladi nisu svoj revolt izražavali samo glazbom nego i jednim odjevnim predmetom. Kako god ih zvali – traperice, trapke, denim, levisice, jeans hlače, jeansice…svi znamo što je to i svi ih mi svih ovih godina gotovo svakodnevno nosimo. Pa tko bi rekao da su baš traperice te koje su bile toliko važne i značajne, zašto to nisu bile majice ili tenisice?

Vratimo se u prošlost. Traperice je izumio Levi Strauss sredinom 19. stoljeća kada je kao imigrant iz Bavarske došao u SAD u vrijeme zlatne groznice. On je od materijala denima izradio hlače koje su bile čvrste i otporne, a kada se među tamošnjim kopačima zlata pročulo za nepoderive hlače, svi su ih htjeli. Izvozna luka iz koje je dolazilo platno od kojih je Strauss izrađivao svoje hlače bila je Genova, što su Amerikanci čitali „džeins“, a zbog plave boje konačno ime njegovoga proizvoda bilo je blue jeans. Prve traperice bile su tregerice sa zakovicama namijenjene rudarima i farmerima, a do danas traper smo mogli naći i u obliku jakni, kao materijal od kojega su izrađene cipele, torbe, kape… Iako bi se ovo nabrajanje moglo nastaviti, zadržat ćemo se na trapericama.

Subkultura hrvatskog jeansa

Ako je jedna štikla opjevana u jednoj bizarnoj pjesmi jedne još bizarnije pjevačice i još nas predstavljala na Eurosongu (!?), kako onda ne bi bile opjevane i traperice koje su zaslužile spomenik. Mnogi umjetnici i glazbenici to su prepoznali pa smo svjedoci tome da su traperice opjevane u pjesmama od kojih su postale kultne – Daj obuci levisice Danijela Popovića te spomenuta pjesma grupe Neki to vole vruće Jeans generacija.

Bend Neki to vole vruće osnovali su 1984. godine Silvestar Dragoje Šomi i Miroslav Jimmy Stanić, a dvije godine kasnije objavili su album Jeans generacija. Jedna od zanimljivosti koja se veže uz snimanje same pjesme Jeans generacija je ta da je tekst za pjesmu napisan neposredno prije samog snimanja. Pjesma koja ima sve ključne elemente osamdesetih – dečki imaju fudbalerke, gitare su im distorzirane, solaže vuku na heavy metal, a tada se javlja i tehnologija sampleova – predstavljala je svojevrsnu himnu subkulturi tog vremena, subkulturi jeansa.

 

„Traperice su se uvijek nosile. Bili smo jeans generacija koja je i tada protuslovila režimu i neslobodama u bilo kojem smislu“, izjavio je jednom Šomi, član grupe Neki to vole vruće.

Nošenjem traperica mladi su se osamdesetih trudili pružiti otpor bivšoj državi i vlasti koja im je sve branila, no to je predstavljalo i težnju za napredovanjem i otvaranjem granica prema naprednijem Zapadu. No i tu je postojao problem – do traperica nije bilo tako lako doći. One bi se nerijetko švercale iz talijanskog Trsta, a sretan je bio onaj koji je imao rodbinu u Americi pa bi dobio levisice koje su među trapericama bile sveti gral jer ih je bilo teško nabaviti.

80-ih simbol bunta, danas samo roba

Traperice su 80-ih svojim izgledom bile jednostavne – mladi su nosili njih, a one su na njima nosile snažnu poruku bunta. Danas su traperice sve samo ne jednostavne, a nemaju veće značenje od pukog odjevnog predmeta. Potrošačko društvo postalo je nemilosrdno prema nečemu što je prije bilo simbol zajedništva među mladima i želje za promjenama. Jeans danas nosi svatko, a sluša se svašta, što će se ubrzo pokazati kao ništa. Roba je postala potrošna upravo kao i glazba. Nekada su poderane traperice bile simbol siromaštva, a danas su takve, paradoksalno, i skuplje od onih ”čitavih”. Pitamo se je li to oskvrnjivanje jeansa u ime tzv. mode simbolično oskvrnjivanje i svega onoga što je on predstavljao?