Tko su to anđeli tamnoga sjaja koji su imali sreću dva puta biti rođeni? Kakvi su to porazi i poniženja koji ljude mijenjaju da se ni sami ne prepoznaju? Kakva je to duhovnost ovisnika koja kod nekih izaziva zdravu zavist? Koji su neki od mitova o drogama koji drže u zabludi većinu stanovništva? Na koji je način agresivni marketing farmakoindustrije ”razbolio” svijet? O ovim i mnogim drugim svojim iskustvima koja su proizašla iz rada s ovisnicima govorio je u ponedjeljak 26. listopada u Dvorani sv. Terezije Avilske gost predavač dr. Robert Torre, ugledni psihijatar koji se specijalizirao za rad s ovisnicima.
Dio struke okrenuo mu leđa
Doktor Torre ugled je ponajprije stekao uspješnim radom s ovisnicima u terapijskim zajednicama koje je sa svojim kolegama i suradnicima, ali i bivšim ovisnicima otvarao po cijeloj Hrvatskoj. Šira ga je javnost morala upoznati 2014. godine kada hrabro istupa u javnost knjigom „Prava istina o psihijatriji“ u kojoj progovara o dobrom dijelu svoj struke koji je podlegao agresivnom marketingu farmakoindustrije i većinu bolesti sveo na, kako sam kaže, biokemijske poremećaje koje se jedino moglo liječiti biokemijskim putem – lijekovima. Knjiga koju je nedavno objavio, Alkoholizam: prijetnja i oporavak, također donosi problematiku od koje ne bismo trebali okretati glavu ili zabijati ju u pijesak.
Mozak nije lunapark
Kao čovjek koji je oduvijek pomagati odlučio se da bi njegova ciljna skupina bili psihički bolesnici, ranjiva manjina kojima je doslovno potrebna blizina kako bi im se pomoglo. Odlučio se za psihijatriju, subspecijalizirao socijalnu psihijatriju, ali već u samim počecima svoga rada nailazi na promjene u psihijatriji koje nije očekivao. Istaknuo je da se u 90-im godinama prošlog stoljeća bolesti svelo na bolesti mozga, a mozak su, baš kao u brojnim serijama koje danas imamo priliku gledati, počeli prikazivati u bojama da su izgledali kao lunaparkovi. No, skupa neurogenetska i neurobiokemijska istraživanja na Zapadu nisu donijela nikakvu korist osobama koje su bolovale od psihičkih poremećaja. Ozbiljniji neurokliničari i neuroznanstvenici ipak su tvrdili da je mozak najzagonetniji živi organ u Svemiru, rijetko nam otkriva svoje tajne, ono što tražimo u pravilu ne nalazimo, ono što smo našli nismo tražili, ono što smo našli ne znamo povezati, ne znamo što znači, sve smo svjesniji da što više saznajemo to manje znamo i da nas otkriće moždanog funkcioniranja ne čeka negdje iza ugla i da će još desetljećima biti tako. – zaključio je dr. Torre i nastavio – Ja sam bio ukrcan u taj marketing koji je bio financiran od farmakoindustrije, farmaceutskih kuća i dogodila se tiha epidemija uzimanja psihofarmaka diljem planete.
U zadnjih 50 godina ”otkriveno” 200 novih dijagnoza?!
Mi smo rekli ne ilegalnim drogama i alkoholu, a dogodio se i događa se skandal da psihotropne supstance koje utječu na funkcioniranje mozga ulaze na velika vrata, a zapravo nije riječ o vitaminima za mozak, preporuča se njihovo uzimanje godinama, a njihovo djelovanje nije do kraja poznato. Kroz taj agresivni utjecaj farmakoindustrije mi smo počeli umnažati naše poremećaje. Pitamo se kako su ljudi živjeli prije naše struke, prije mnogo vjekova, koliko je tih poremećaja moralo biti? A psihijatrija u zadnjih 50 godina dolazi s 200 novih dijagnoza koje ne odgovaraju stvarnosti već su to referendumski izglasani poremećaji. Odjednom normalnih osoba postaje sve manje, a sve veći broj ljudi ulazi kao predmet u okvir psihijatrijske struke – dolazi do psihijatrizacije stvarnosti i do sumnje ljudi u same sebe.
Odbacili su čovjekov samocjelidbeni potencijal!
Predavač je upozorio da je došlo do toga da je struka počela uvjeravati oboljele i nametati kolegama stav da naše raspoloženje, naše emocionalno stanje nema veze s trenutnim kontekstom ili našom prošlošću već je stvar isključivo biokemijskih procesa u našem mozgu?! koji se onda može samo biokemijski riješiti izvana unesenom supstancom. A to bi značilo otprilike ovo – ako je netko tužan, onda ga se ne može utješiti zagrljajem, ne možemo zajedno proći kroz to razdoblje kad je to stvar u njegovu mozgu!? Zbog takvih razmišljanja mi smo odustali od SAMOCJELIDBENIH potencijala koje svatko od nas ima. To je bio trenutak kad je dr. Robert Torre zajedno s dijelom struke odlučio vratiti znanost kojom su se bavili na pravi put i od toga vremena psihijatrija u Hrvatskoj polučuje znatne, čak statistički izbrojive uspjehe.
Nestručnjaci nadmašili struku. Kako?
Dr. Torre je podsjetio kako su i prije no što su otkrivene psihologija, psihijatrija i psihoterapija ljudi patili, ali i pomagali jedni drugima. Zapravo dominantni oblik pomoći kroz stoljeća je bio teološki i on je uspješno izlazio na kraj s psihičkim patnjama manje i srednje razine, čak puno uspješnije nego mi dan sa stručnog aspekta. Sam se s duhovnosti redovito susreće u neposrednom radu s ovisnicima (heroinski ovisnici i alkoholičari), subivajući s njima, a za koje vrijedi deviza droge u mladosti – alkohol u zrelosti. Takav vid duhovnosti susreo je u terapijskim zajednicama diljem Hrvatske u kojima ovisnici borave mjesecima ili godinama, a s kojima radi nestručno osoblje i, zanimljivo, ali i provokativno, koje polučuje bolje rezultate od same struke što si često psihijatrija ne voli priznati.
Iznenadio me taj njihov uspjeh i ta njihova posvećenost. Razmišljao sam što je to CJELIDBENO u tim ljudima i kako to da mi s puno školskih godina ne uspijevamo, a da ovi s malo uspijevaju i to s boljim rezultatima. Došao sam do zaključka da nije tajna u našim ekspertnim vještinama – svi smo mi jednako dobro svladali medicinske udžbenike. Radilo se tu o neekspertnim vještinama – duševnosti, senzibilitetu, većoj empatijskoj moći, bivanju s drugima. To što ti ljudi imaju moć da te ljude ne ostave u patnji, da ostanu s njima mjesecima i da u njih ulože puno rada, truda i ljubavi – onda se vide rezultati.
Bolest, patnja, smrtnost sastavni su dio ljudskoga života i s njima se čovjek može nositi!
Shvatio sam da su oni prošli jedan klasični duhovni unutarnji luk koji ide od priznanja, ispovijedi, pokore, skrušenja i iskupljenja. Kroz njega ljudi rješavaju različite oblike patnje i moralne dvojbe. Zasmetala me promašena, nerealna i opasna definicija naše struke i Svjetske zdravstvene organizacije da zdravlje nije samo odsustvo bolesti nego i prisustvo duševnog i tjelesnog blagostanja. Upravo iz ovoga proizlazi paradoks da ako život ne doživljavamo realno da će razočaranja biti velika. Razni negativni fenomeni sastavni su dio života, bez njih život ne bi imao dubinu. Patnja je sastavni dio života, muka, bol, gubitci, bolest, nestanak, smrtnost i time ne idemo u morbidno zastranjenje, to su sastavnice života kojima se čovjek ima snage nositi! Kroz njih postajemo bolji ljudi i postižemo svoju ljudskost, ako njih maknemo iz života mi smo također maknuli srce svoje ljudskosti iz sebe.
Poniženjem do jedne bolje sinteze za novo rođenje
Ono što su mnogi i od nas možda primijetili, potvrdio je i naš gost, da su se ljudi počeli obraćati psiholozima i psihijatrima za stvari koje bi morali sami riješiti u svom neposrednom životnom kontekstu. Upravo takav put izabirali su njegovi ovisnici prihvaćajući patnju kao i sve sastavnice života i tako pokazujući svoju zrelost. No nije uvijek bilo tako. To su ljudi koji su imali ili imaju ozbiljne psihičke poremećaje, koji su ozbiljno zastranili, ali koji su za razliku od nas – jednorođenih ljudi koji se s jednim svjetonazorom rađamo i umiremo, doživjeli jedno poniženje kako bi dosegli neku bolju sintezu kroz novo rođenje. Ti, najčešće mladi ljudi, kroz te padove ponovno su zadobili sebe, shvatili dubinu svoga očaja i spremili se za jedan salto mortale – za jedan životni preokret. Dr. Torre je pojasnio kako ti mladi ljudi nisu imali senzibilitet za vjersko i duhovno, već za ulično i hazardno, za rizično i autodestruktivno, a time je ta njihova duhovnost bila zanimljivija i specifičnija.
Ti mladići bili su presigurni u sebe, istaknuo je dr. Torre, išli su putem droge jer su znali da droge lome, ali slabe, a sebe nisu smatrali slabima. A takve ljude voli i heroin i alkohol. Droga bi im u početku davala, a poslije bi ih slomila i ponizila. Biti ovisan znači da ne možeš izaći van kad ti hoćeš, nego te sredstvo vuče dolje, zajedno s njim propadaš. Ovisnost je bolest koja te uvjerava da nisi bolestan. To i jest njena definicija.
Tko je spreman za preobražaj?
Ljudi koji još nisu shvatili da propadaju ne mijenjaju se, za razliku od ljudi koje je život totalno ponizio – oni su spremni za novi preobražaj! Nažalost, svi ti ljudi koji danas javno svjedoče da je život bez alkohola i droga moguć, oni su tu rečenicu – zaradili. Ništa im nije poklonjeno, sve je to njima naplaćeno na način da im je preplaćeno. Sad imaju pamet, ali godine koje su propale ne. U tom trenutku naprave nutarnji zaokret prema duhovnosti. Doktor je ponovio da duhovnost nije njihova matična dimenzija, a iznenadila ga je čistoća i snaga njihove vjere, smirenost i spremnost na patnju. Oni su duboko svjesni da moraju propatiti za sve one godine raskalašenosti. Neobično su bili smireni, njima ništa nije bilo teško, njima nijedan put nije dug. Ne hvata ih malodušnost, nikuda ne žure, oni vremena imaju jer znaju da su napokon na pravome putu.
Postoji li svetac ovisnika?
I ti narkomani iz suterena imali su svog omiljenog sveca, upoznao nas je dr. Torre. Za sveca su izabirali svetoga Franju zbog njegove jednostavnosti, bio im je privlačan zbog njegove, gotovo, hipijevštine. Najentuzijastičnijima je deviza bila Bog je velik, on će nas spasiti. Oni su gotovo oboljeli od vjere. Taj moment vjere se kod njih mogao osjetiti, a danas znam da su ti ljudi spašeni. Možda će biti još koja bitka, ali rat je dobiven.
Bog im je dao još jednu priliku. Da se pitalo ljude…
Oduševilo me kod njih prihvaćanje providnosti. To su ljudi koji su shvatili da Bog njih nema razloga voljeti, ako su što loše mogli napraviti napravili su. Oni su ti čiji su drugi žrtve. Oni su dodatno zacrnili sivu vodu života. Oni su vjerovali da je njima ta apstinencija darovana, da im je Bog namignuo, a da se pita pravde i ljudi, sigurni su da bi bili žrtvovani. To su ljudi koji su itekako krhki, prema kojima Bog nije bio tako milosrdan kao prema nama pa im je iz toga potrebno poetsko poimanje svijeta. Oni vjeruju u dublji smisao svijeta. Doživljavaju ga toplim, a odnos sa svijetom i odnos s Bogom, i to onaj emocionalni, neophodan im je. Ako se znanstveno analizira njihov život onda bolje da nisu bili nego da su bili. Zato su oni to svoje novo ja koje nisu u stvarnosti imali morali tražiti ili gore ili u budućnosti koja još nije tu. Upravo u tome je njihova vjera u dublji smisao svijeta, a taj dublji smisao svijeta je od Boga.
Statistika i društvo često nemaju srce da vide njihovu unutarnju promjenu.
Svi su bili na dobitku kada su mladi, izliječeni, vjerom osnaženi ljudi izašli iz tih zajednica. Dobar dio društva je izliječen, više se ne rade neredi, pao je broj nedjela, socijalna patologija se razgrađuje i nestaje. To je statistika i to svatko može vidjeti, no društvo i drugi ne vide tu nutarnju preobrazbu. Neki su ovisnici znali zahvaljivati na svojoj ovisnosti jer da nisu patili i propali ne bi imali priliku postati novim ljudima. Mnogi od nas jednorođenih ljudi žvaču, recikliraju jedan te isti dan kao lošu gumu. Ovi ljudi su kroz poniženje dobili priliku da u jednom te istom životu otvore novo poglavlje života. Tu priliku ne daje Bog svakome, no za nju treba biti dobrano zgažen. Iako mi to često ne vidimo, oni su duboko svjesni da žive novi život, da su došli na neku drugu obalu, da su osobe koje žive po drugom svjetonazoru. U blizini takvih ljudi čovjek vidi što jest, a što nije, na što se isplati gristi, a na što ne.
Ni psihijatar ni nastavnik nisu mehaničari da odmah i sad dovode mlade ljude do transformacije.
Često ne vidimo rezultate odmah i sada. Ovo je posao kao svaki roditeljski ili učiteljski – ispraćamo generacije ljudi, a trud i rad koji smo ugradili u te ljude ne može biti promašen, on će se s vremenom pokazati, ali ne nužno sad i ovdje. Ne postoje nikakve supstance koje bi momentalno, mehaničarski mogle dovesti do nečije transformacije. To je posao kojem se pristupa postepeno i u dobroj vjeri.