Lijepa Naša nije samo lijepa jer je naša, već na svojih tek 56.594 m3 kako svom čovjeku tako i onom iz tuđine nudi takve ljepote različitih krajolika – od ravničarskog i brežuljkastog, preko gorovitog i kršovitog, do jedinstvenih morskih predjela – da nije čudo da su je mnogi htjeli za se, a da je i danas nerijetko treći svojataju. Otisnuti se u proljeće iz probuđene zelene ravnice u Liku gorovitu i kršovitu, škrtu i surovu, Liku nepreglednih pašnjaka i bezbrojnih vrtača, kanjona i stjenjaka, makije i borovih šuma, jezera i vrhova pod snijegom, izazov je i užitak. Upravo je Lika bila domaćinom, bolje reći, domaćicom višednevnog izleta ŠPD-a „Pegaz“ koji se organizira pred kraj nastavne godine. Unatoč brojnim napastima i izazovima 20. svibnja na prekrasnu ličku avanturu zaputilo se sedmero učenika KG-a te jedan pridruženi član pod vodstvom prof. Miroslava Paulića.
I bȋ Bilaj
U srcu je Like, naravno, Ličko polje, no naše je taborište ipak bilo ličko selo Bilaj nadomak Gospića. U Drugom svjetskom i Domovinskom 
ratu ovo je mjesto bilo crta razdjelnica između zaraćenih strana, posljednja obrana Gospića, drugog najrazrušenijeg grada, a čije se posljedice vide i dandanas, gotovo više nego u samom Vukovaru. Čime nas je privukao Bilaj? Naš domaćin i vodič ima privremeno boravište u Bilaju, u župskoj kući pokraj rijeke Like, okružen brojnim pašnjacima i šumarcima kojima krstare vrijedne ovce pasilice. Brat Marinko, jedan od dva hrvatska pustinjaka (uz dvije pustinjakinje), bio nam je domaćinom tri prekrasna dana i vodičem čarobnim predjelima južnog Velebita. Spavalo se u vrećama, dijelilo se što se imalo. Prvi dan obišli smo crkvu sv. Jakova i špilju-kapelicu nadomak nje gdje su se mještani skrivali za vrijeme ratova i držali mise. Prošetali smo i do nešto mirnije rijeke Like koja oduzima dah kao i kanjon kojim prolazi – ovdje pokrenuti paintball biznis, dušu bi dalo!
Drugi dan bȋ Krupa
Iako smo svoje planinarenje zamišljali po visokim obroncima gordoga Velebita, brat Marinko oduševio nas je prijedlogom da se okušamo trosatnim savladavanjem kanjona rijeke Krupe, najveće pritoke rijeke Zrmanje, a kojim bismo došli do srednjovjekovnog manastira Krupa (1317.). Jednosatnom vožnjom uglavnom opustjelom Likom koja, nažalost, vrvi avet-selima, stigli smo do seoceta Golubić gdje smo ostavili naš kombi, oboružali se ruksacima prepunima hrane i vode, štapovima kojima smo preventivno tjerali zmije (kojih je zasigurno bilo više nego što smo ih vidjeli) na čiji smo teren zašli i, naravno, fotoaparatima kako biste nam mogli vjerovati o ovomu što vam pričamo.
Trebalo je priči rubu kanjona da se vide prve ljepote – smaragdna Krupa koja meandrira između livada i stijena i koja poziva da ju pobliže upoznamo. Uskim i strmim serpentinama spuštamo se do Krupe kao što se stoljećima spuštaju stanovnici okolnih sela – i oni i njihova stoka – kako bi došli do bogatih pašnjaka i svježe vode. Potom drugo čudo – Kudin most – arhitektonsko čudo lokalnog stanovništva. Most je, naime, sagrađen u suhozidu! Graditelj je zamislio da stvori lukove iznad Krupe i napravio ih je 12 od sedrenih blokova i svi su do danas sačuvani. Most je sagrađen na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće i zaštićeni je spomenik kulture. Uz Kudin se most, naravno, veže i legenda o ljubavi mladića Kude koji je sam napravio most ne bi li lakše došao do svoje drage na drugoj strani obale. Most dug 119 metara oduzima dah podsjećajući na dug suživot prirode i čovjeka.
U kanjonu rijeke Krupe – priznajte, niste znali za ovu rijeku! – ljepote na pretek, a turista – gotovo da i nema. U trenutku pomislite da je ovo stvoreno samo za vas jer ste u tom predivnom kršu samo vi – i ljuti protivnici koji se sunčaju po okolnim stijenama. Većina se posjetitelja vrati odakle je došla, no mi smo se tehnički zahtjevnom stazom, kako stoji na planinarskoj tabli pred početak puta, zaputili prema manastiru Krupa. Najizazovniji i najzabavniji dio bio je baš na samom početku puta – trebalo je savladati 15 metara stijene ponad Krupe hodajući po klinovima i držeći se za sajlu, naravno, punih ruksaka. Uspješno svladavši, pokazat će se, najveću prepreku (osim sunca i daljine) zaputili smo se na trosatnu avanturu kanjonom rijeke Krupe koja nas je mirno i gostoljubivo pratila dok smo savladavali bezbrojne stjenjake i brzace ili šetali nestvarno lijepim livadama. Nije neskromno ako kažemo da smo svojih 18.375 koraka (13,33 km) uključili u obilježavanje Nacionalnog dana osoba oboljelih od neuromuskularnih bolesti u okviru Virtualna utrka Run for MD 2022.
Redovito se okrepljujući u hladu smokava i osvježujući bistrom vodom koja nam je često ljubila obuću, stigli smo i do drevnog Manastira (u kakav se htio skriti i Balašević samo da je znao da postoji Olivera…) u kojem trenutno boravi samo jedan mladi monah Pajsije i dvije starice monahinje. Iako bismo rekli da je ovaj manastir nigdje, što i jest bit pustinjačkih samostana, očigledno je bilo da ga vikendom redovito posjećuju vjernici istočnoga obreda, ali i brojni zaljubljenici u starine i (polu)divlju prirodu. Okrijepivši i duh i pregrijano tijelo, zaputili smo se do Zadra gdje su se neki osvježili u najljepšem moru na svijetu pokraj, neki kažu, mjesta gdje se može vidjeti najljepši zalazak sunca i gdje je ukroćena čarobna pjesma mora, neki su se uspjeli ispovjediti, a treći popiti kavu (ili štogod drugo) na Kalelargi. Nakon toliko Krupe i zrnca mora vratili smo se Bilaju kako bismo povratili snagu uz (ipak) slavonsku večeru, kapljicu istarske malvazije čašicu razgovora i san u vrećama (kako tko).
I treći dan kao san
Nakon izazovne subote i san u vrećama većini je bio toliko sladak da su iz njega bili zamoljeni izaći. Pomogao je mirisni doručak koji je pripremio b. Marinko, ali i blago sunce s visine koje je pozivalo i na pokret i na slavljenje nedjelje 
Gospodnje. Nakon doručka nastojali smo prikriti sve tragove da smo uopće bili u Bilaju, sve svoje ponijeti sa sobom, a Marinka ostaviti da zahvaljuje na miru koji je do tada imao i koji je pred njim. (Sigurno će još koji dan i on misliti i na Krupu i na nas.). Svetu smo misu proslavili u gospićkoj katedrali Navještenja Blažene Djevice Marije nakon koje smo se (i ne samo mi) zaputili prema NP Plitvička jezera. Kako smo jedva pronašli slobodno mjesto za parkirati bilo nam je jasno da na Plitvicama nećemo biti samo kao na Krupi. Na stotine ako ne i tisuće turista već su se zaputile prema Plitvicama i u NP-u sezona je (pre)očito već počela. Mi smo ipak pronašli svoj ritam, svoje pravac na stazama koje obilaze posljednja jezera, svoje mjesto u „Srni“ i „Slapu“ koji su nas prevezli preko Kozjaka i uživali do mile volje i u trećem danu našega izleta. On je završio laganom vožnjom preko Banije i Korduna, od Slunja preko Gline, Petrinje i Siska do naše Požege. Sad smo tu gdje jesmo, nikad više isti! Baš kao što bi rekao naš Oton Župančić: „A sutra ću poći na planinu, neka mi se oči napiju – visina, daljina – da s ovim sjajem pođem prema teškim danima.“
