Na drugom Natječaju za kratku priču o Domovinskom ratu 2021. sudjelovala je i naša učenica Sara Alaber s pričom Ponosan. Upravo njena priča jedna je od 58 priča inspiriranih Domovinskim ratom nastalih iz pera srednjoškolaca a koje su uvrštene u drugu zbirku Priča iz Domovinskog rata i tiskane krajem kolovoza 2022. Ovih dana na njenu je adresu konačno stigla zbirka u kojoj ponosno stoji njena priča Ponosan.
Sara je imala veliku motivaciju za napisati ovakav tekst. Naime, njen je ujak poginuo u Domovinskom ratu, usmrćen je „metkom kroz srce, umro je na licu mjesta, doktori nisu ni stigli do njega. „Uvijek mi je bila želja pričati s njim i upoznati ga, ali, eto, nikada nisam imala priliku…Mama mi je znala reći da bi on mene i moju sestru jako volio jer je obožavao djecu i moju mamu i, iskreno, to je jedino što je meni na pameti bilo dok sam pisala… Njegovo ime je ime glavnog lika djela.” podijelila je s nama Sara.
Iako su autori priča rođeni godinama nakon završetka Domovinskog rata, priče odišu izričajem kao da je riječ o svjedocima koji su bili autentični sudionici obrane domovine. Osnovna ideja natječaja bila je potaknuti mlade na čuvanje uspomene na vrijednosti i žrtve Domovinskog rata. Svaka priča popraćena je ilustracijama tematski vezanim za Domovinski rat, stoji u uvodu ove zbirke.
Priču možete pročitati u nastavku.
Sara Alaber, Ponosan
Bijah mladić od nepune 23 godine. Dječak u srcu, veseljak u duši. Sve sam imao, sretnu obitelj, roditelje koji me vole, sestre bez kojih ne mogu zamisliti život. Domoljublje mi je urezivano u srce od malih nogu. Odgajan sam na način da volim svoje, a poštujem tuđe. Život mi je bio bolji nego što sam mogao zamisliti. Sve do jednoga dana… Poziv je stigao iznenadno. Spakirao sam kofere, izljubio se s majkom i ocem, izgrlio sestre. Znao sam da se možda neću vratiti s tog puta na koji sam krenuo. U majčinim očima zasjala je suza, znao sam da ako ju još jednom pogledam neću pronaći snage da odem, zato sam nastavio hodati i nisam se više okretao. Osjetio sam toplu, slanu tekućinu kako mi se kotrlja niz obraz, ali znao sam da je ono što činim za veće dobro pa sam progutao knedlu i nastavio naprijed glave visoko i ponosno podignute u zrak. Jer to je ono što sam kada ništa nisam. Ponosan.
Kao vojnik bio sam dužan braniti voljenu državu sa svim raspoloživim sredstvima. Stigao sam u tabor odakle su nas slali na ratište. Jeli smo, spavali i tuširali se zajedno. Svaki dan vraćali bi ranjene vojnike s ratišta. Gledao sam patnju i bol, gledao sam suze i očaj, gledao sam kako se u očima ljudi gasi nada. Ratište je bilo još gore. Bio sam dio jedne od mnogih brigada koje su branile unutarnju granicu Bosne i Hercegovine. Ljudi leže posvuda, ranjeni, mrtvi. Bio sam dio pješaštva. Svaki dan jedan bi otišao u izvidnicu kroz šumu dok smo se mi ostali molili da se vrati živ i neozlijeđen. Upoznao sam divne ljude. Dijelili smo tugu, sreću, veselje, sve. U dugim neprospavanim noćima pričali bismo o razlogu zbog kojeg smo ovdje i dogovarali kako ćemo jednom kad sve ovo prođe, otići na more, igrati picigin u plićaku i zavoditi djevojke. Svi smo imali barem jedan razlog za nastaviti dalje i ne posustati kad je najteže. Bijeli je bio jedini koji nije imao kamo otići nakon rata. Roditelje su mu ubili prije nekoliko mjeseci, braće i sestara nije imao, ostatak obitelj raseljen je po svijetu a međusobno nisu komunicirali. Nikada neću zaboraviti tugu u njegovim očima kada mi je rekao: „Ante moj, ja cili život tražim nešto više, nikad nisam bio zadovoljan, a sad bi bio najsritniji čovik na svitu da još jednom mogu zagrlit majku i ositit čvrste ruke svog oca oko ramena.“ Često smo vodili duboke razgovore i zajedno plakali. S vremenom postao mi je poput mlađeg brata i davao mi je osjećaj topline, doma i sreće.
Jednoga ratnog dana sunce se nalazilo nisko na horizontu kada su nas probudili i rekli da je red na nama da idemo u izvidnicu. Srce mi je sišlo u pete, osjećao sam grč u želudcu, ali smogao sam snage i krenuo s Bijelim puteljkom kroz šumu do Save. Sava je prekrasna rijeka, teče mirno i oprečna je događajima koji se odvijaju na njenoj obali. Stigosmo do mjesta 
s kojeg vidimo neprijateljski tabor. Sve je izgledalo mirno i čisto. Ostali smo još koju minutu te se uputili nazad niz brežuljak. Odjednom smo s naše desne strane čuli hitac, pa još jedan, pa treći te smo pojurili kroz šumu koliko su nas noge nosile. Luđački samo trčao. Prvih nekoliko minuta jurišanja zastajao bih da provjerim je li Bijeli još uvijek iza mene, ali kada su se hitci udvostručili, nisam smio zastajati niti se okretati. Stigao sam do tabora. Uzbuna se digla, vojnici su trčali na sve strane. Ubrzo smo svi bili poslagani u redove i dobili naredbe gdje trebamo krenuti. Uzeo sam pušku u ruke i krenuo za dečkima natrag u šumu. Nisam vidio Bijelog, ali vjerovao sam da je na drugoj strani šume s ostatkom vojnika. Pucnjava je trajala činilo se danima iako se završila nakon nešto manje od tri sata. Potpuno iscrpljeni vratili smo se u tabor koji smo morali pomaknuti jer nismo htjeli da nas zateknu na spavanju. Pogledom sam tražio Bijelog u golemoj grupi vojnika preda mnom. Uhvatio sam jednog od njih i upitao za Bijelog. Vojnik je samo spustio glavu i odmahnuo. U tom trenutku u meni se sve urušilo, osjećao sam kao da tonem u bezdan. Suze su se krenule slijevati u potocima no otro sam ih, udahnuo, sabrao se i rekao sam sebi: „Prijatelju, dobit ćemo ovaj rat makar golim rukama morao kopati kroz blato i hodati pustinjom bez kapi vode. Učinit ću to za tebe.“
Tabor smo premjestili niže uz rijeku. Probdio sam noć. Kada su svi zaspali, dopustio sam suzama da teku kao nepresušan izvor vode. Sjetio sam se svoje najmlađe sestre i njenih velikih smeđih očiju kako me gledaju s nadom da ću joj dopustiti da uzme u ruke tek izlegnuto pače. Sjetio sam se majke koja me svaki dan brižno spremala za školu, oca koji me čvrsto grli rukama. Nedostaju mi sitnice, ono što nekad nisam ni primjećivao. Sutra je novi dan, moram ostati snažan i nadati se da ću to još jednom sve doživjeti, a svjestan toga da u ratu svaki dan može biti posljednji. Od toga sam najviše strahovao. Jutro je pristiglo brže nego što sam se nadao, obukao sam se, obrijao se, stavio kapu na glavu i izašao iz šatora. Vani je sve bilo mirno, čak i veselo. Neprijatelji su se povukli što znači da smo u ovoj bitci izašli kao pobjednici, ali ja nisam osjećao ništa drugo osim praznine i težine na srcu. Svijetu kakav smo poznavali već davno došao je kraj. Od malenog dječaka koji sam bio preko noći postao sam odrasli muškarac kojeg tek trebam upoznati.
Tog dana general je nas nekolicinu pozvao te nam rekao da nas premještaju na vanjsku granicu. Tamo smo se uputili još istog dana nakon podneva. Pristigli smo oko 3 sata popodne i bili pod okriljem hrvatskog generala. Tamo sam proveo narednih tjedan dana. Svaki dan je bio jednolik – ustao bih se, umio, otišao u izvidnicu, pojeo nešto, otišao u izvidnicu, spavao pa ujutro opet sve iznova. Nakon tjedan dana stigla je zapovijed da se pomičemo još zapadnije. Nije nam bilo jasno zašto, ali nije na nama da zapitkujemo. Dok smo se pakirali, začuli smo oštri pucanj koji je dopirao nama s lijeva. Uhvatili smo najbliže oružje i čekali naredbu. Pucnjevi su se svakim hitcem približavali. Nakon dobivene naredbe krenuli smo prema pucnjevima skriveni šikarom. Polijegali smo na pod pripravni, čekajući pravi tren za napad. Hitci su se naglo stišali. Vjerojatno su ostali bez municije. To smo i iskoristili. Istrčali smo iz šikare i krenuli na neprijatelja. Od nas 114 ostalo nas je nešto manje od 70, koliko sam uspio procijeniti. Svi smo bili uplašeni, ali čvrstu volju i čelična srca nitko nije mogao poraziti. Započela je paljba. Prolazili smo kroz neprijateljev teritoriji činilo mi se kao kroz hrpu vune. Shvatili su da nemaju više dosta ljudi te su se počeli povlačiti. Osmijeh nam se razvukao preko lica, ali i tuga zbog gubitka tolikih dobrih ljudi. Krenuli smo slaveći u tabor. No veselje nije dugo potrajalo. Kada smo se vratili, oči su nam ugledale paljevine i tijela naših ljudi razbacanih poput životinja, čekajući lešinare da ih raznesu. Bijes, žalost i neopisivi osjećaj ljutnje i tuge kovitlali su se u sve većem krugu koji je postao toliko težak da sam ga osjetio na ramenima. Odjednom je na nas, još šokirane od viđenog, iz šikare izletjelo tridesetak vojnika neprijateljskih postrojbi. Naši ljudi, nošeni bijesom i tugom koji su se toliko nakupili da su postali opipljivi i vidljivi golim okom u zraku oko nas, krenuli su na neprijatelje grabeći puške palih vojnika i razbacujući se metcima na sve strane. Neprijatelji nisu predvidjeli napad nakon uništavanja tolikih života. Bili smo nepokolebljive volje, čeličnih umova i plave krvi koja nas, djecu Posavine, obilježava od rođenja pa sve do smrti. Ponosni i prkosni nismo mislili ni na što drugo nego na tjeranje neprijatelja da podvije rep i pogne glavu kao uplašeni pas. Počeli su se povlačiti i bježati natrag kroz šumu, no nekoliko ih je ostalo i zapucalo. Paljba je odjekivala sa svih strana. Zadnji pucanj i neprijateljev bijeg. Zadnji pucanj i zvuk pobjede koji se lomi zrakom. Zadnji pucanj i oštra bol u prsima. Pogledam prema mjestu s kojeg dopire bol, krv se širi majicom, oči se mute, gubitak ravnoteže i pad. Podignem pogled i ugledam Bijelog kako mi pridržava glavu govoreći: „Prijatelju, pobjeda je naša!“ Bijeli nabacuje onaj svoj prkosni smiješak i ja mu uzvraćam ponosnim osmijehom.