Iako toga često nismo svjesni, imamo mi svaki dan a kamoli nakon četiri godine i Bogu i jedni drugima zahvaliti. Živimo u svijetu u kojem nam se nameću informacije da imamo sva prava, da trebamo misliti na sebe, na svoju ugodu i svoju budućnost, na svoju slobodu…a o dužnostima, o zahvalnosti, o uzajamnim odnosima i odgovornostima progovaraju tek rijetki, uglavnom pedagozi, tkogod da oni bili. Nerijetko nam se čini da je to borba s vjetrenjačama, no ukoliko od tih ideala odustanemo, zanijekali smo i sebe i svoju misiju.
Zahvaliti Bogu nakon četverogodišnjeg školovanja i to na pragu novih izazova svake godine imaju priliku maturanti katoličkih i ostalih srednjih škola Požeške biskupije. Zajedno s njima na svemu što su dobra primili zahvaljuju i njihovi razrednici i profesori kao i njihovi mlađi kolege. Tako je bilo i ovoga petka, 12. svibnja kada se u voćinskom svetištu u zajedništvu s požeškim biskupom, osnivačem naših katoličkih škola, na svetom misnom slavlju zahvaljivalo za ovaj kratki četverogodišnji put u okrilju katoličkih gimnazija. U zajedništvu školskih vjeroučitelja i duhovnika, i ostalih mladih svećenika, crkvom se orila molitva i pjesma uskrslom Gospodinu i njegovoj svetoj Majci.
Pozdravljajući okupljene učenike i djelatnike biskup Antun rekao je kako je važno na početku slavlja provjeriti što su oni zapravo donijeli u svojim srcima na hodočašće. Upitao ih je do kamo sežu njihovi osjećaji, istaknuvši da je tužno biti bezosjećajan čovjek i duhovno izgubljen, udaljen od Boga. Zapitao ih je potom do kamo dopire njihovo povjerenje, je li ono ograničeno samo na prijatelje ili seže do Boga. Upitao ih je još što zapravo vole i do kuda ih vodi njihova ljubav te gdje je Bog s obzirom na nju. Konačno je zapitao do kamo seže njihovo zanimanje ovog trenutka, ili su prema svemu i svakome ravnodušni te se nalaze na nekoj površini gdje nema ničega ozbiljnijega. Kazao je da su sve to pitanja o njihovu duhovnom stanju i da je smisao hodočašća – koje nije izlet u prirodu – ulazak u vlastitu dubinu te poput mnoštva onih koji su tijekom povijesti dolazili i u ovo voćinsko svetište po zagovoru Isusove Majke otvoriti svoje duhovno biće Bogu da ga on oživi, pročisti i učvrstiti.
U homiliji biskup Antun je kazao mladim hodočasnicima kako su upisali određene srednje škole, a da vjerojatno većina od njih još ne zna što će konačno biti: znanstvenici, književnici, liječnici, gospodarstvenici ili nešto drugo. Istaknuo je kako pri izboru zvanja ne bi smjeli zaboraviti da je najvažnije pitanje tko od njih želi biti čovjek. Činjenica da je Bog želio postati čovjekom ima veliko značenje za nas da se u svom postojanju prvenstveno trudimo oko toga da svatko od nas bude čovjek. Naime, nitko nas nije pitao želimo li se roditi kao ljudi, ali sada kad već postojimo nema za nas druge sreće nego nastojati to biti u punom smislu. U našu jedinstvenu i neponovljivu osobu upisano je uvjerenje da ovo što sada ostvarujemo još uvijek nije puno čovještvo, da mi možemo biti drugačiji, što nas obvezuje da sve učinimo kako bismo rasli na razini „biti“. (Izvor: Požeška biskupija)
Po završetku misnoga slavlja ocu biskupu predstavnici maturanata uputili su prigodnu riječ zahvale za njegovu i vidljivu i onu nevidljivu prisutnost i podršku koju su imali tijekom svoga školovanja.
Tijekom kratkog rekreacijskog programa koje je animirao vlč. Tomislav Dokoza učenici su se mogli ogledati u starim sportskim disciplinama koji su pokazali da i ove generacije imaju srčanost, njeguju zajedništvo, iskazuju podršku, vole nadmetanje kao i, naravno, pobjedu, cijene pobjednika. Drugi megdan bio je kvizaškoga tipa koji se održao u prekrasnoj obnovljenoj dvorani pastoralnog centra u jednako tako dobro i opuštenoj atmosferi. Programi su završili dodjelom skromnih, ali poklončića od srca kao znak zahvalnosti za sudjelovanje u natjecanjima kojih bez njih ne bi ni bilo.
