U petak 6. listopada 12 učenika se uz profesore Miroslava Paulića i Dominika Pavelića zaputilo na drugi ovogodišnji i dugo očekivani pohod ŠPD-a „Pegaz“ u Sloveniju, točnije Vipavu. Druga je to etapa preventivnog projekta ŠPD-a “Pegaz” Mentis cura in natura (Brigom za um/duh u prirodi). Odmah nakon nastave rasporedili smo se u kombi i auto te krenuli. Put je ponekad bolji od same destinacije, zanimljiv i uz odličnu atmosferu. No ovaj put i destinacija je bila fenomenalna baš kao i put do nje, dapače, karaoke je u kombiju pojedincima bilo teško okončati što puno govori o kakvoj se ekipi radilo.
U Vipavu smo stigli oko 18h gdje nas je ispred Škofijske gimnazije dočekao njezin ravnatelj i naš domaćin g. Vladimir Anžel. Uz njega su bile i tri obitelji, Lee iz Vrhpolja, Lare iz Ajdovščine te Mekte iz Slapa, koje su za našega vremena provedenog u Sloveniji ugostile šest naših učenica, dok je druga šestica uz profesore bila smještena u Dijaškom domu u koji nas je smjestio ravnatelj. Po dolasku u Vipavu odmah se rastala ekipa te se svatko zaputio svojoj novoj privremenoj kući (neki od nas domu). Šestici iz doma ravnatelj je, uz suprugu Elzu i sina Timoteja, otvorio vrata svoje kuće i primio ih na večeru, kao i za svaki sljedeći obrok u ova tri dana u Sloveniji. Taj petak navečer definitivno se može opisati kao zanimljiv – novi ljudi i to kojima hrvatski nije najjača strana (a i obrnuto) bio je izazov na koji se tek trebalo naviknuti, ali otvorenost i gostoprimstvo tih ljudi sigurno je pripomoglo i ostavilo najbolji dojam. Ekipa smještena u domu bila je ova „domaća“ školska, oni nisu dobili Slovence da ih provedu gradićem ili s kojima bi provježbali slovenski pa su se za to sami pobrinuli, još više zbližili i zabavili na kraju u praznoj zgradi Dijaškog doma.
Predmeja – Mali Golak – Čaven – Predmeja (22 km)
U subotu ujutro opet smo se svi skupili te uz obitelj Anžel i jednu od djevojaka iz ugostiteljske obitelji, Laru, zaputili prema pravom razlogu dolaska – Malom Golaku (1495 mnv). Još puni snage stigli smo na vrh s kojeg smo mogli vidjeti Triglav – najviši vrh Slovenije, i Jadransko more, a ujedno i hrvatski poluotok Premanturu. S vrha se, inače, može vidjeti i talijanski Trst, no Pegazu oblaci to ipak nisu dopustili. Neočekivano, prava ekspedicija se počela 
odvijati tek nakon spusta s vrha. Nakon vrha sljedeći cilj nam je bio stići do planinarske kuće na Čavenu (1257 mnv) na odmor i ručak. Nakon ostvarenog cilja svi smo očekivali da je najteži dio gotov (logično), no put do „odmora“ pretvorio se u to da svi pomislimo kako nikada nećemo doći do nekakve planinarske kuće, ali, hajde, bilo je zanimljivo. Putem do planinarske kuće, osim zbunjujućih znakova na kojima vrijeme do kuće definitivno nije dobro označeno, bilo je još prepreka, odnosno porušenih drveća. Taj dio se većini najviše svidio, imali smo priliku preskakati i penjati se po srušenim deblima što je nakon monotone staze svima dobro došlo. Iako smo do Čavena očekivali doći za sat i pol, došli smo za tri i pol, ali barem smo stigli. Nakon što smo se najeli i odmorili, trebalo se spustiti do Predmeje – mjesta u podnožju planine od kojeg smo započeli pohod, a koji je trebao trajati oko sat vremena (sad prema slovenskom ili hrvatskom vremenu, to je tek trebalo otkriti). Oko 18 h bili smo gotovi s planinarenjem te se zaputili natrag svojim slovenskim obiteljima ili Dijaškom domu. Iako izmoreni, svi smo još imali i snage za druženja, a djevojke koje su bile kod Metke iz Slapa udaljenost od 4 km nije spriječila da zajedno s Metkom dođu do Dijaškog doma na ”tajno” druženje.
Pri maši v sv. Stjepanu
Nedjelja je bila dan povratka u Požegu prije kojeg smo sudjelovali na svetoj misi iliti maši u crkvi sv. Stjepana u 
Vipavi koju je predvodio vlč. Gabriel, vjeroučitelj u Škofijskoj gimnaziji, nakon koje smo se oprostili od obitelji, a što je bio teži dio. Prvobitno negodovanje oko spavanja po obiteljima na se kraju pretvorilo u odlično i pozitivno iskustvo s novim prijateljstvima. Neki komentari djevojaka koje su bile smještene u obiteljima…
„Ljubazna obitelj Kete ugostila nas je i primila u svoj dom. Proveli su nas kroz Ajdovščinu, Vipavu i Vipavski križ. Domaćica Lara nam se pridružila na planinarenju pa smo se imale priliku bolje upoznati i zbližiti. Obitelj Kete bila je jako gostoljubiva i ljubazna i osjećali smo se kao kod kuće.“ (Nina, 4.)
„Kod obitelji Marc osjećale smo se kao kod kuće. Odmah pri dolasku osjećala se ugodna i prijateljska atmosfera koja se nastavila i kroz iduća dva dana. Zbližile smo se jako s našom domaćicom Mektom koja se jako veseli našem idućem posjetu, a isto tako je obećala da će doći posjetiti nas u Požegu.“ (Laura, 3.)
Zadnje mjesto obilaska bila je upravo Škofijska gimnazija gdje se ravnatelj zahvalio na dolasku te podijelio male, ali poklone od srca kako učenicima tako i profesorima te poslijepodne živi i zdravi stigli natrag u našu Požeštinu.
